U opširnom govoru na godišnjem sastanku debatnog kluba "Valdaj" u novembru, ruski predsjednik Vladimir Putin pokušao je da iznese svoju viziju svijeta. Govoreći o globalnoj "manjini" koja guši ambicije "većine", htio je da povjerujemo da Rusija pripada drugoj grupi. Ipak, kada je ove jeseni na Samitu UN Rusija pokušala da poremeti usvajanje završnog saopštenja o budućnosti, zemlje globalnog juga su taj pokušaj odlučno odbile.
Putinu je na sesiji u Valdaju bilo teško da sakrije ono što ga zaista brine - kako izbjeći "strateški poraz" u Ukrajini. A, u stvari, Rusija je već pretrpjela strateški poraz - i to ne od Zapada ili čak od Ukrajine, već od samog Putina. Dvadeset godina njegove kratkovide i destruktivne politike primoralo je Ukrajinu da se, radi podrške i solidarnosti, okrene Zapadu.
Jednu od prvih grešaka Putin je napravio nakon predsjedničkih izbora u Ukrajini 2004. godine, kada je njegov nespretni pokušaj da izabere pobjednika izazvao Narandžastu revoluciju koja je na mjesto predsjednika dovela Viktora Juščenka, umjerenog političara i bivšeg guvernera centralne banke. Od tada Putin stalno pokušava da utiče na ovu zemlju.
Primjećuje se jasan obrazac: brutalni napori Kremlja iznova i iznova mu se vraćaju kao bumerang, a želja Ukrajinaca da se približe Zapadu samo se pojačava. Suprotno tvrdnjama nekih zapadnih komentatora i propagandista Kremlja, nikada nije bilo govora o širenju Zapada na istok u okviru nekog nekog zlonamjernog plana. Ukrajinci su bili ti koji su donosili strateške odluke kako bi odgovorili na Putinove pokušaje da ograniči njihov suverenitet. Godine 2008. predlog da se NATO proširi prijemom Ukrajine u svoje redove očigledno nije dobio neophodnu podršku - Francuska i Njemačka su se tada protivile ovoj ideji. Ukrajina je čula ovaj signal i potvrdila svoj neutralni status 2010. da bi se zaštitila od Putina.
Ali situacija se ponovo promijenila 2013. godine, kada je Putin zatražio da proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbije Sporazum o pridruživanju Ukrajine i Evropske unije. Bliže trgovinske veze sa Evropom bi ojačale ukrajinsku ekonomiju i suzbile korupciju, zato što bi zemlja morala da prihvati pravne norme EU. U zamjenu za 15 milijardi dolara ruske finansijske pomoći i niže cijene gasa, Janukovič je popustio pred Putinovim zahtjevima i odustao od sporazuma. Zbog toga su Ukrajinci izašli na ulice, što je potom dovelo do Evromajdana, a Janukovič je ubrzo - pod okriljem mraka - pobjegao u Rusiju.
Putinova reakcija otkrila je njegove prave namjere. Poslao je ruske obavještajne službe ("male zelene čovječuljke" čije uniforme nisu imale identifikacione oznake) na Krim, koji je dio Ukrajine od 1954. godine, a zatim ga nezakonito anektirao. Ukrajini nije preostalo ništa drugo nego da se odrekne neutralnosti, zatraži ulazak u NATO i počne da napreduje u radu na sporazumu sa Evropskom unijom. Osim toga, sam NATO se osjetio ugroženim zbog Putinovog drskog oduzimanja teritorije i prvi put je rasporedio svoje snage u istočnoevropskim zemljama bloka.
To je bila potpuno opravdana reakcija na Putinove akte agresije. Ni ovdje Zapad nije pokušao da Rusiji nanese strateški poraz; Putin je to sam uradio. Početkom 2020-ih, kada je Ukrajina postala još bliža Zapadu, shvatio je strašne posljedice svojih grešaka i odlučio da stavi tačku na problem. Kada je pokrenuo invaziju u punom obimu, cilj mu je bio ili da pretvori Ukrajinu u satrapiju sličnu Bjelorusiji, ili da je potpuno eliminiše kao nacionalnu državu.
Ubrzo je postalo očigledno da je Putin ponovo pogriješio. Vjerovao je da bi brza "specijalna operacija" bila dovoljna da se zbaci administracija ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i u Kijevu uspostavi režim naklonjen Kremlju. Ali njegova vojska naišla je na odlučan narod, sa kojim nije bila spremna da se bori. Skoro tri godine kasnije, Rusija kontroliše samo oko 10% više teritorije Ukrajine nego 2014. godine, kada je zauzela 7%. To je jadan rezultat, posebno ako se ima u vidu da su okupirana područja u velikoj mjeri uništena i da je u njima ostala možda samo polovina stanovništva (u poređenju sa nivoom prije 2014. godine).
Putinov cilj ostaje isti - uspostavljanje pune kontrole nad Ukrajinom i ponovno stvaranje carske Rusije. Ali, ovaj pokušaj je osuđen na neuspjeh. Iako su boljševičke snage povratile kontrolu nad Ukrajinom nakon građanskog rata početkom 1920-ih, čak je i Vladimir Lenjin shvatio da Ukrajina jeste zaseban politički entitet i da to mora i da ostane. Putin ovaj Lenjinov stav smatra ozbiljnom greškom, a Josif Staljin je Ukrajinu učinio posebnom članicom Ujedinjenih nacija.
Dok Putin nastavlja svoj agresivni rat, broj poginulih i dalje raste (vjerovatno oko deset hiljada svake nedjelje). Ipak, jedini garantovani rezultat njegove avanture biće mržnja koju Ukrajinci sada osjećaju prema Rusiji. Posljedice će biti dugoročne, i to je veliki strateški poraz Rusije. Odgovornost za cijelu situaciju je u potpunosti na Putinu. Zapad nikada ne bi mogao da postigne ono što je Putin uradio: potpuno otuđenje Ukrajine od Rusije.
Autor je bivši premijer i ministar spoljnih poslova Švedske
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
