Prognoziranje je uvijek teško, ali je dvostruko teže u slučaju novoizabranog predsjednika SAD. Donald Tramp ne samo da daje nejasne izjave i često mijenja pozicije, već nepredvidljivost vidi kao korisno sredstvo za pregovaranje. Ipak, možemo pokušati da steknemo predstavu o tome kako će izgledati Trampova spoljna politika na osnovu izjava datih u kampanji, ključnih imenovanja i djelovanja tokom njegovog prvog mandata.
U Vašingtonu često kažu "kadrovi su politika". Već znamo koje ljude Tramp želi na ključnim pozicijama, ali problem je u tome što su njihove izjave ponekad u suprotnosti jedna s drugom. Tramp nastoji da izbjegne tradicionalne republikance, koji su ga sputavali tokom prvog predsjedničkog mandata, pa je zajednički imenitelj među onima koje bira ovog puta - lična lojalnost. Ta karakteristika, međutim, ne pomaže u predviđanju njegove politike.
Razmotrimo pitanje Kine. Tramp je izabrao senatora Marka Rubija i kongresmena Majkla Valca za pozicije državnog sekretara i savjetnika za nacionalnu bezbjednost; njih dvojica su dobro poznati "jastrebovi" i Kinu smatraju dominantnom prijetnjom koja zahtijeva snažan odgovor. Osim toga, tokom kampanje smo saznali i da Tramp želi da uvede nove carine na uvoz iz zemalja saveznika i još veće carine na robu iz Kine.
Tramp je već najavio planove da na uvoz iz Meksika, Kanade i Kine udari carinama, pa svakako treba i očekivati uvođenje nekih novih nameta. Stope ovih carina, njihovo trajanje i razlozi za oslobađanje od njihovog plaćanja, međutim, još nisu utvrđeni i zavisiće od domaćeg političkog pritiska i Trampovih ličnih hirova. "Mislim da je mnogo toga što on čini eskalacija radi deeskalacije, a moj cilj tokom rada u njegovoj administraciji biće da spasim međunarodnu trgovinu", rekao je Skot Besent, njegov kandidat za ministra finansija.
Nije jasno ni kako će Tramp reagovati na uzvratne mjere američkih trgovinskih partnera. Ako trgovinski ratovi po principu "oko za oko, zub za zub" dovedu do viših carina i cijena, onda će povratak inflaciji izazvati unutrašnje političko nezadovoljstvo. Pošto se Tramp ponosi svojom vještinom sklapanja poslova, možda će biti spreman na kompromise. Da li bi svom kineskom kolegi Siju Đinpingu ponudio slabiju američku podršku Tajvanu u zamjenu za trgovinski sporazum koji bi mogao da proglasi za pobjedu? Upravo od takvog scenarija strahuju neki od američkih azijskih saveznika.
Sudeći po Trampovim predizbornim izjavama i njegovom prvom mandatu u Bijeloj kući, može se očekivati da će on devalvirati i multilateralizam i saveze. Obećao je da će ponovo povući SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma i povećati domaću proizvodnju i izvoz nafte i gasa. Iako cijena obnovljive energije u SAD opada, Trampova politika bi mogla da preokrene ovaj pozitivan tržišni trend smanjenjem konkurentnosti komparativnih cijena ove industrije.
Što se tiče Bliskog istoka, Tramp je u kampanji jasno podržavao Izrael, a i dalje je ponosan na pregovore o "Sporazumima Avram", koji su normalizovali odnose Izraela sa četiri arapske zemlje. Kada je Bajdenova administracija pokušala da nadogradi ovaj uspjeh i ubijedi Saudijsku Arabiju da prizna Izrael, Saudijci su postavili preduslov: Izrael mora da preduzme korake za stvaranje palestinske države. Međutim, krajnje desničarska koalicija izraelskog premijera Benjamina Netanjahua oštro se protivi rješenju sa dvije države, a od napada na Hamas 7. oktobra 2023. javna podrška takvom rješenju u Izraelu, koja je već niska, dodatno je opala. Tramp nesumnjivo želi da se nadoveže na svoje prethodne uspjehe u regionu, ali niko ne zna kako to planira da uradi.
Ako govorimo o Evropi i NATO-u, Tramp je tokom predizborne kampanje rekao da će rat u Ukrajini okončati "za jedan dan". Znamo da se to neće dogoditi, ali potpuno je nejasno kako će tačno pokušati da pregovara o primirju. Jedna od mogućnosti: smanjiti pomoć Ukrajini i oslabiti njene pregovaračke pozicije kako bi bila prinuđena da prihvati ruske uslove. Ili bi Tramp mogao privremeno da pruži podršku Ukrajini dok se kreće ka "korejskoj opciji".
U posljednjem scenariju, sadašnja linija fronta bi se pretvorila u demilitarizovanu zonu, u kojoj bi bili smješteni mirovnjaci UN ili Evrope, koje bi Rusija morala nasilno da protjera ako bi željela da nastavi rat. Ukrajina bi mogla da nastavi da govori o suverenitetu nad regionima, poput Donbasa, ali vjerovatno ne bi uspjela da uđe u NATO. Umjesto toga, možda bi neka grupa zemalja ("prijatelja Ukrajine") mogla da joj ponudi pomoć ako Rusija izvrši invaziju na demilitarizovanu zonu. Nejasno je da li će Tramp svoj politički kapital potrošiti na pregovore sa ukrajinskim predsjednikom V. Zelenskim i ruskim predsjednikom V. Putinom radi postizanja takvog kompromisa. Ali postizanje sporazuma svakako izgleda privlačno ako razmišlja o svom nasljeđu.
Iako je krajnje nezahvalno prognozirati na osnovu izjava u kampanji i kadrovskoj politici, možemo barem odrediti Trampovo mjesto u istorijskoj tradiciji američke spoljne politike. Sjetimo se njegovog prvog inauguracionog obraćanja, kada je rekao da će "od sada Amerika uvijek biti na prvom mjestu... nikome nećemo nametati naš način života, već ćemo ga prikazivati kao svijetao primjer". U spoljnoj politici SAD, ovi stavovi odgovaraju principu "grada na brdu", koji ima dugu istoriju. To nije izolacionizam, ali ovaj pristup odbacuje aktivizam.
Nasuprot tome, u 20. vijeku, Vudro Vilson je želio da spoljna politika SAD pomogne da se osigura bezbjednost demokratije u svijetu, a Džon Kenedi je, osnivanjem Mirovnog korpusa 1961, podsticao Amerikance da razmisle o tome šta bi mogli da urade za ostatak svijeta. Džimi Karter je ljudska prava učinio centralnom temom spoljne politike SAD, a međunarodna strategija Džordža V. Buša počivala je na dva stuba: vođenju šire globalne zajednice demokratija i promovisanju principa slobode, pravde i ljudskog dostojanstva.
Jedina prognoza koja se čini pouzdanom glasi: Trampovi pristupi svijetu biće više u skladu sa prvom nego drugom tradiciji.
Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
