Nadživio je ne samo sve svoje neprijatelje - već i svoj vijek. Posljednji hrast u šumi velikih pobunjenika našeg doba. Sve što ostaje nakon njegovog odlaska je sitno žbunje i opalo lišće... Humus za ništa.
Kastro je bio jedini komunistički lider kojeg je moja generacija voljela - u konkurenciji raznih Honekera, Brežnjeva ili Todora Živkova, to je sasvim jasno - on je djelovao kao Bred Pit u Sivom domu.
Ali priča o Fidelu Kastru danas, nije samo priča o jednom čovjeku, kakav god on bio. To je priča o Pobuni i njenim (ne)mogućnostima u naše vrijeme. Zato autori mnogih tekstova o Kastru ovih dana imaju potrebu da naglase tu ambivalenciju - da je bio autokrata, ili diktator, ali i istinski emancipator, heroj neravnopravne borbe u kojoj je, kao u biblijskoj priči, David savladao Golijata. Kvaka je u sljedećem - i današnji svijet je pun diktatora (osvrnite se oko sebe), ali bolno deficitaran u velikim pobunjenicima. A on, pored svega, jeste bio amblem emancipacije i nenadmašni princ pobune.
Ambivalencija koju vidite danas u ocjenama Kastra dobrim dijelom oslikava globalni poraz ljevice. Koja će, ukloliko ne nađe način da se redefiniše, ostati samo nostalgični impuls za nepopravljive ljevičare, poput ovoga koji danas piše o Fidelu. Bojim se da će biti ljevičara, hoću da kažem, ali neće biti ljevice. A takav svijet ne želim ni da zamislim.
Ko su današnji pobunjenici? Današnje “revolucionare” smire na dvije sjednice MMF ili Svjetske banke. Aktuelni “pobunjenici” čekaju da pobijede na izborima (da im sistem dozvoli da pobijede) i da odmah postanu isti kao oni koje su smijenili. To više liči na video igricu nego na stvarnost. Ko bi danas sa nekoliko desetina istomišljenika, među kojima je bio i jedan mladi argentinski doktor, krenuo u planine (Sijera Maestra) da mijenja svijet?
Kuba je velika priča dvadesetog vijeka. Kastra su podržavali i Kortasar (“Uvijek za Kubu”), Markes, Maradona koji tvrdi da ga je Kastro skinuo sa droga (eto, još jedno dobro djelo), a tada popularni jugoslovenski pjesnik Izet Sarajlić je u vrijeme američke blokade ostrva, pjevao - Meni je lako, al kako je Kubi...
Da bi se shvatila ta revolucija prizvaćemo jedan veliki film. Kum, dio drugi. Mikele Korleone dolazi u Havanu na poziv “investitora” Hajmana Rota, a u posjetu istinskom prijatelju svih stranih investitora, diktatoru Fulgensiju Batisti... Batista američke poslovne ljude uvjerava da je sve u redu, da on ima vojsku i moć da riječi problem tih pobunjenika u planinama...
Samouvjereno dodaje da svakako komuniste neće puštati u kazina. Svi se smiju. Osim Majki. Vidio je hapšenje na ulici. Kubanac koga su hapsili bacio se u policijski auto, aktivirao bombu i, prije nego će ubiti sebe i policajca, viknuo - Viva Fidel. Majkiju je to bilo dovoljno da odustane od ulaganja u Batistine kockarnice. Jer, znao je da gest koji je vidio na ulici svjedoči istinsku snagu.
Današnje vladajuće elite jednako ponižavaju ljude, jednako kao tada, proizvode okean neslobode, ali novi Kastro se - neće desiti. Nova stvarnost ne može da proizvede onoga koji će je poništiti. Ostaje nam - opasni cinizam i nostalgija koja će nas malo čemu naučiti. A Kastro je - promijenio stvari... Ko to danas može?
Ovdje ćemo prizvati jednog velikog pjesnika. Zogović, i njegova legendarna pjesma Če, kud god pogleda: “Da, druže Gevara, dok se još radilo o “ne slažem se” ili “slažem”, / i ja sam primjedbe imao - to mogu da potvrde moja skripta. / Al' kad već neko juriša na nebo, volstritsko, na njegove južne straže, / kad se već gine - s primjedbama nastavlja samo ćifta.”
Zato, neka ćifte gonetaju koliko je, procentualno izraženo, Kastro bio heroj, a koliko diktator.
Ja tu dilemu zatvaram sa samo dvije riječi: Viva Fidel.
Bonus video:
