"Kovač bi se mogao situirati u same procjepe naših još uvijek žestoko djelatnih određenja: svijest je nadojena mitovima nastalima na različitim isprepletenim i proturječnim tradicijama (vjerskim, plemenskim, osvetničkim, patrijarhalnim, nacionalnim itd.) mitskim predajama koje su žilavije i okorjelije nego što smo (utopijski) mislili da jesu i da će biti. U tom pogledu Kovač je jedan od najstrastvenijih oskvrnitelja malograđanske i tradicionalističke mitologije na našemu književnom polju, njegov je pothvat - treba li to dokazivati nakon svih novijih i starijih iskušenja - nužan i, što je najvažnije, oslobađajući." (Predrag Matvejević)
Tokom prethodnog vikenda u Podgorici održan je festival u čast pisca koji je još 60-ih godina prošlog vijeka realno opisivao lažne iluzije jednog "socijalističkog nadahnuća" i koji će humanističke vrijednosti te iste SFRJ braniti početkom 90-ih. Štaviše, u periodu 70-ih, kada je nekadašnja Jugoslavija bila u "zlatnim godinama" i kada je njeno funkcionisanje nudilo odgovor na sistemske nedostatke kapitalizma koji su se ogledali u rasnim nemirima širom SAD, studentskim protestima u Zapadnoj Evropi i narastajućem političkom terorizmu u Sjevernoj Irskoj, Španiji i Njemačkoj, Mirko Kovač je zbog svoje "crne slike stvarnosti" bio etiketiran kao "perjanica crnog talasa".
Njegov tadašnji književni iskaz tretiran je kao "skretanje u kulturi" jer je na prepoznatljiv način spajao morbidnost i ljupkost našeg egzistencijalizma. Nastojao je, i u tome je definitivno uspio, da na svoj komplikovani način pronikne u našu psihu koja često ne odvaja dobro od lošeg ili zlo pokušava da opravda nekim strastima, nagonima, kao i nečim fatalnim i prijetećim koje se negdje dogodilo ili će se dogoditi. Od svoje dvadeset četvrte godine Kovač je prošao put od osobe koja je bila zrela za psihijatrijsku bolnicu, preko komunističkog određenja da je reakcionar, šoviniste koji raspiruje nacionalnu mržnju, da bi prije navedenog epiteta crnotalasaša tokom 70-ih, na početku krvavog raspada "našeg bratstva i jedinstva" od strane "oca srpske nacije" Dobrice Ćosića, kao i od nekih savjetnika "balkanskog kasapina" predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, bio nazivan srpskim ustašom. Put prvog (navodnog) nacionaliste među ex-yu piscima završio se na poziciji stalnog saradnika splitskog neđeljnika Feral Tribune u kojem je pasionirano pisao protiv hrvatskoga nacionalizma. Naravno, niti jednom totalitarnom režimu nije uspjelo da ga "jednostavno šutne iz literature", kako je bilo rečeno davne 1962. godine, ali su u međuvremenu dobijene brojne književne nagrade i Mirkova "Vrata od utrobe" proglašena su najboljim romanom 20. stoljeća i to nakon romana Meše Selimovića "Derviš i smrt" i "Travničke kronike" Iva Andrića.
U izgubljenim vremenima i žalom za kolektivnim egzaltacijama, mi i dalje ne prihvatamo poruke potrošenih ideologija! Komitragično pokušavamo pronaći put iz balkanskog mulja i iznova maštarimo kako izgleda "vječno mjesto čežnje i tražnje". I, poput neznavenih pagana, fukarski guramo pod tepih fragmente našeg konfliktnog i mitologiziranog identiteta, kojeg ćemo, tu i odmah, nakon još jednog režimskog progona i nadolazećeg političkog sloma, sa ponosom i agresivno, poput alavog kurjaka, predstaviti kao još jednu našu nekadašnju, izvornu, potiranu i ugnjetavanu vrijednost! Na Balkanu nesreća ne dolazi stalno niotkuda i uvijek spolja, već se ona često priprema u našim zajednicama koje postaju njena najveća žrtva.
Postmoderna proza Mirka Kovača ima arhetipsku udicu! I ako nije težio pažnji čitalaca, Kovač je kroz svoje skokovite i činjenično fregmentirane iskaze uobličio propovijedanje koje je više od pola vijeka svim zainteresovanim na prostoru nekadašnje Jugoslavije, kroz svoje zamršene, ali i svima bliske, odnosno prepoznatljive lične, porodične i društvene relacije, opisivalo potiskivane i nepriznavane mane. Nijesu ga zabranjivali i oduzimali mu nagrade bez razloga - opisivao je suštinu naših odnosa u kojima iskušavamo čovječnost i potiremo kreativnost! Opisao je ono što današnji šovinisti unutar svojih porodica propovijedaju i ono o čemu javno ne smiju da prozbore ili barem pokušavaju progurati kroz relativizaciju vrijednosti i istorijski revizionizam.
Kovač nije verovao da su nosioci ideologije iz 90-ih konačno ućutkani i u martu 2012. godine izjavio je da su "možda njihove ideje na neki način postale smiješne nakon svega što je prošlo. Ali, oni su tu! Govore na isti način kao i onda kada su njihove ideje imale velikog uticaja. Ali kada bi im sjutra okolnosti išle naruku, oni bi ponovo bili na istim mjestima i istim pozicijama. To su naprosto ljudi u službi zla. Vrlo su rijetki slučajevi da se zlo mijenja".
Kovačev mediteranski prostor u kome su "iskosa" opisani prepleti prošlosti i sadašnjosti uvijek će biti primamljiv za malobrojne članove naših balkanskih skupina jer u njima "vlast pripada onima koji je mogu sami oteti" i u kojima većina pripadnika tih opljačkanih i obespravljenih zajednica živi u "evropskoj iluziji" da će se sve, kao udarcem čarobnog štapića, naglo promijeniti nabolje. Naravno, Mirkovo "crnčenje, ali crnčenje za zadovoljstvom" imaće i čitaoce među rijetkima koji nijesu postali kmetovi komunikacionih tehnologija jer je još odavno uočio "da je čitalac najčešće manipulisan svim tim utuvljivanjem preko sredstava informisanja".
Naravno, za ovu priliku moramo se podsjetiti i osvrta Miljenka Jergovića u kojem je ukazao da današnji pisci i spisateljice "izbjegavaju ovu vrstu velikih i mračnih tema" o kojima je pisao Kovač i to je "zato što im nedostaje Kovačevog talenta, ali i zato da se ne bi zamjerali ološu. Premda su vjerojatno svjesni da ološ ništa ne čita".
Bonus video:
