Sticajem zanimljivih okolnosti pojam sumnje je ovih dana vrlo aktuelan u Crnoj Gori.
Imamo vodeće političare i režimske medije koji surovo i žestoko napadaju sve one koji sumnjaju u servirane, zvanične verzije događaja, ma koliko one bile - šupljikave... Medije koji baštine sumnju nazivaju “pomagačima”, čak i “direktnim pomagačima” terorista. Neće biti.
U verbalnoj ekspresiji premijera Đukanovića stvari su bolno jednostavne: ko ne vjeruje u ono što ja kažem, neprijatelj je, izdajnik i pomagač terorista. Kako je došlo do toga? Kako se osjećam ja, kao kolumnista koji je u nekoliko tekstova izrazio sumnju u zvaničnu verziju događaja, kada mi je premijer objasnio da sam time postao dio terorističke akcije? Meni svi ti Sinđe i ostali djeluju kao dio svijeta koji je mnogo bliži premijeru Đukanoviću i njegovima, nego postojanim sumnjalima, kojih, na koncu i na žalost, u Crnoj Gori i nema baš mnogo. Očitio je mnogo lakše - ne sumnjati. To, izgleda, ne nosi nikakvu glavobolju. Ni vlastima ni podanicima koji odaberu da ne sumnjaju.
Međutim, ja nemam namjeru da dozvolim ni premijeru Đukanoviću niti bilo kome drugome, da ugrozi moje pravo na sumnju. A za “pomagače” ćemo tek da vidimo. Zbilja, ko su pomagači ovog dugotrajućeg državnog udara - oni koji sumnjaju, ili oni koji na to nisu spremni. Oni koji kao hor pred dirigentom drhte da ne pogriješe svoje dionice.
Ali, povjerovati u ozbiljan državni udar - a o tome nisu obaviješteni ni premijer, ni ministarka odbrane, ni ministar unutrašnjih poslova, niti je neko preduzeo podizanje mjera zaštite za premijera kojega su, teroristri, kako nam se objašnjava, namjeravali uhapsiti i likvidirati... To ne pije vodu. Ili pojma nemate o svom poslu, ili je nešto drugo u pitanju.
Razlozi za sumnju postaju još veći, dosežu himalajske gabarite, tek kad vidite medijsku akciju koja prati neidentifikovani leteći državni udar... Ugođaj je potpun kad vidim sablje novinarske kojih se sjećam iz vremena kada premijer Đukanović nije sumnjao u Sloba Miloševića i njegov politički projekat. Zar sam Đukanović tada nije naučio koliko je važna (i spasonosna) sumnja.
On bi bar trebalo da bude svjestan koliko je sumnja ljekovita. Jer, da je imao moć da sumnja ne bi se brukao sa Miloševićem i Karadžićem. Ali, izgleda da ipak nije naučio. Preveliki ego smeta sticanju znanja, to je stara istina.
Da je osvojio blagodeti sumnje, svete sumnje, ne bi mu trebalo pet godina da shvati da ga najbliži saradnik “laže”. Njegovi “nesumnjivi” prijatelji tek zaslužuju sumnju...
Da je umio da sumnja ne bi povjerovao u 30.000 ustaša na granici, 1991. godine. Neka se sjeti gdje ga je dovelo to što nije bio vičan sumnji, kad sljedeći put krene da optužuje one koji imaju dovoljno pameti i morala da sumnjaju. I integriteta, jer i taj sastojak je neophodan za čaj od sumnje...
Čovjek koji ne umije da sumnja je opasnost prije svega za sebe samoga. Bojim se da će jednom premijer zažaliti što nije umio da sumnja. I što je napravio okruženje koje ne umije da sumnja. I narod koji ne sumnja. Kada napravite narod koji ne sumnja, državu ste doveli do ruba provalije.
Sumnja je jedna od ključnih riječi naše civilizacije. Svi vladari ovoga svijeta žele podanike lišene sumnje. Zar i to nije već dovoljan razlog da je volite i njegujete. Građani lišeni sumnje su jedna vrsta zombija. Djeluju živi, ali to u suštini nisu. Vlast po pravilu žigoše sumnju, jer se boji onih koji razmišljaju. Sumnja je najljepše predsoblje mišljenja. Ono što servira Moć, bilo gdje i bilo kada, zaslužuje sumnju. Sumnja znači da - razmišljate.
Ako uzmete čovjeku pravo na sumnju ne ostaje ništa od njega - samo još jedan olovni vojnik. A u Crnoj Gori - gdje se streca od sumnje - takvih je previše.
Bonus video:
