Dok Amerika i ostatak svijeta sasvim ne urone u novu realnost Donalda Trampa, dajte da napravimo malu šetnju putem koji nije izabran. Pretpostavimo da je za predsjednicu SAD izabrana Hilari Klinton. I pretpostavimo da je umjesto bivšeg portugalskog premijera Antonija Gutereša, nasljednika Ban Ki Muna, na funkciju generalnog sekretara UN izabrana Helen Klark sa Novog Zelanda ili pak Kristalina Georgijeva iz Bugarske.
Zajedno sa Terezom Mej iz Velike Britanije i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, Klinton bi pomogla ženama da dostignu kritičnu masu među liderima zemalja Velike sedmorke. A sa mjestom generalnog sekretara UN žene bi bile na čelu jedne od tri najveće međunarodne organizacije (Kristin Lagard iz Francuske već vodi Međunarodni monetarni fond).
Sa tako velikim brojem žena-liderki mogli bismo najzad dobiti odgovor na pitanje: šta će se desiti ako svijetom budu upravljale žene. Hoće li taj svijet postati bolji za žene? I hoće li uopšte biti drugačiji?
Po mišljenju sociologa, postoje dva tipa žena-liderki: “kraljica pčela” (matica), za koju je manje vjerovatno da će pomoći drugim ženana da napreduju i “pravična žena” za koju je pomoć drugim ženama prioritet. Većina pionirki, na primjer Britanka Margaret Tačer, Indijka Indira Gandi, Izraelka Golda Meir, bile su “matice”. Sve one su izbjegavale feminizam. Ipak, u posljednje vrijeme “pravične žene” su počele da prevladavaju. Kristina Kirhner u Argentini, Dilma Rusef u Brazilu, Johana Sigurdardotir na Islandu, sve su one pokušavale da na ovaj ili onaj način prošire prava žena i pomagale im da postignu uspjeh u svojim zemljama.
Merkel i Mej su prije slične “maticama”, dok Klinton, Lagard, Klark i Georgijevu možemo smjestiti u kategoriju “pravičnih žena”. Ipak, treba priznati da žena, kada prvi put postane lider u kulturi u kojoj dominiraju muškarci, po pravilu biva prinuđena da bude muževnija od muškaraca. Pokušaji da doprinese karijeri drugih žena mogu da naglase njenu ženstvenost ali i da oslabe njene pozicije. Klintion je, na primjer, bila već treća žena na mjestu državnog sekretara SAD, ali je prva koja se osjetila dovoljno sigurnom da bi počela da se bori za prava žena i djevojčica u čitavom svijetu. Ona je obećala da će, ako postane predsjednica, pola mjesta u njenom kabinetu dobiti žene kao i da će razvijati inicijative koje su pod njenim rkovodstvom započete u Stejt departmentu.
I da, bila bi veoma oprezna da je ne bi zvali “ženskim predsjednikom”. Ipak, sama činjenica povećanja broja žena na vlasti imao bi značenje. Na primjer, kako pokazuju istraživanja američkih sudova, sudije muškarci razmatraju slučajeve s visokom emotivnošću ako je u kolegijumu žena i još više ako ih je dvije. “Svako od nas”, govorila je Sandra Dej O'Konor, prva žena sudija Vrhovnog suda SAD, poznata po tome što nije željela da je doživlajvaju kao predstavnicu “ženske” pravde, “ unosi u svoj rad, kakav god on bio, naše životno iskustvo i naše vrijednosti“. Drugim riječima, žene donose svježe mišljenje, koje se jasno čuje tek onda kada u instituciji vlasti (ili bilo čemu drugom) postoji kritična masa žena.
Uzećemo, na primjer, ženski pogled na konflikte. Praksa ne potvrđuje rašireni stereotip da su žene miroljubivije od muškaraca i da su mirotvorke koje se bave regulisanjem muških sporova. Žene mogu biti Amazonke. Sjetite se kako je Tačer vodila Foklandski rat i kako je savjetovala Džordžu Bušu starijem da se “ne koleba” uoči prvog rata u Zalivu. S druge strane, kada muškarci razmišljaju o ratu, oni, naravno, predstavljaju sebi svijet ratnika, a žene-liderke prepoznaju sebe u onim ženama koje su prinuđene da traže skrovišta za svoje porodice krijući ih od sile koju nisu u stanju da kontrolišu. Upravo je u tome razlika u pogledima koja je kritično važna pri donošenju odluka. I zaista, Institut inkluzivne bezbjednosti pri harvardskoj školi Kenedi, zaključio je da učeće žena u mirovnim pregovorima stvara osjetne razlike.
Duboko shvatanje razmjera stradanja civila u konfliktima, sličnim ratu u Siriji ili teroru u oblasti rijeke Kongo, a takođe i spoznaja da nasilje može ciklično da se ponavlja iz generacije u generaciju, može preobratiti žene u čak aktivnije pristalice miješanja sa primjenom sile. Bivši državni sekretar SAD Madlen Olbrajt javno je korila Kolina Pauela zbog toga što nije želio da uvlači američku vojsku u konflikte na Balkanu 1990-ih, i to između ostalog zbog svog ličnog iskustva - njena porodica pobjegla je iz Čehoslovačke od komunizma.
Sve u svemu, odluke žena-liderki nisu predvidvljivije od odluka muškaraca-lidera. Žene nisu monolitne: one imaju različite ideološke poglede i različite načine uprvaljanja. Ali kada svijet dođe, najzad, u situaciju u kojoj žene neće biti rijetkost u vlasti a njihov broj dostigne kritičnu masu, tada će se njihovi glasovi bolje čuti, a njihovo mišljenje će imati veći težinu za muškarce koji sa njima rade.
U godini 2016. žene su se najviše, maksimalno udosadašnjoj istoriji približile kritičnoj masi. Ipak, možda ćemo sada morati da čekamo još nekoliko decenija prije nego što saznamo kada će konačno biti dostignuta.
Anne-Marie Slaughter je profesorica politike i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston
Jay Newton-Small je novinarka “Tajma”
Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
