Tekst / Hladnokrvnost Kremlja u bombardovanju Alepa i neosjetljivost sa kojom je Moskva nedavno odbacila njemačke predloge za spasavanje civilnog stanovništva ovog grada, dodatno je oštetila ionako poljuljani Putinov imidž u Njemačkoj. S obzirom na rast gubitka povjerenja Njemaca u gospodara Kremlja, sada postoje još samo nekoliko njemačkih posmatrača koji se javno zalažu za današnje rusko rukovodstvo.
Zaokret prema ruskom rukovodstvu u njemačkom javnom mnjenju je počeo još prije nego što su u Njemačkoj objavljena dva najvažnija novija istraživanja u SAD o Putinovom režimu. Prvo je u akribijski pisanoj monografiji „Putinova kleptokratija“ profesorka Karen Dawicha dokazala da je današnje rukovodstvo Rusije jedan internacionalno umreženi sindikat kriminalaca, a potom je David Satter, moskovski dopisnik „Financial Times“ i „Wall Street Journal“ u svojoj istraživačkoj studiji pod naslovom „Što manje znaš, to bolje spavaš“ objasnio kako su po zlu čuveni teroristički udari na ruske stambene zgrade 1999. bili organizovani i izvedeni od strane ruske obavještajne službe u svrhu pomoći u intronizaciji Putina kao predsjednika.
Od „Putin-razumluka“ do deziluzioniranosti
Do prije samo dvije godine ogroman dio njemačke javnosti i elita vidjeli su u moskovskom rukovodstvu prilično samovoljnog i teškog, ali ipak punovrijednog partnera: za strahopoštovanje. Mnogima se 2014. Rusija pričinjavala kao svjetskopolitički Underdog, koga trijumfujući Zapad proganja a nacionalistički Ukrajinci provociraju, pa koji stoga na Krimu i u Donbasu samo reaguje na opasne promjene u svom susjedstvu. Na stotine novinara, političara, državnih službenika, kulturnih stvaralaca, predstavnika biznisa i TV-satiričara, koji svi zajedno i svako pojedinačno skoro da nikavog pojma nisu imali o situaciji na Istoku, su uvijek iznova zazivali jednu vrstu „Causa Ukraine“. Slijedeći putinističku propagandu, oni su konstruisali bajku o „puču“ i „građanskom ratu“, o „fašistima“ i „ SAD plaćenicima“, o „NATO ekspanziji“, pa su onda ova i slična pojednostavljenja i izvrtanja istine ad libitum vrtjeli u krug samo sa jednim ciljem: da konstruišu jedan navodni ukrajinski specijalni slučaj, bez premca u dosadašnjoj praksi. To navodno neodrživo stanje u dvorištu Rusije je poslužilo gomili njemačkih medijskih stvaralaca da opravdaju neočekivanu i prenagljenu reakciju Kremlja, a pojedinim konspirativno angažovanim posmatračima čak i za sagorijevanja u intepretacijama, lišenih svakog dodira sa realnošću.
No svaki iole informisani poznavalac situacije na Istoku je već tada znao da ponašanje Kremlja u Ukrajini samo prati ranije šeme agresije i argumentacije Moskve u Moldavi i Gruziji, gdje su „fašizam“, „SS“, „genocid“ i ostali pojmovi političke strave i užasa služili – a služe i dalje - za opravdavanje intervencija ruskih trupa. Pa su tako glede u Njemačkoj popularne predstave o navodno prijetećem ulasku Ukrajine u NATO kao razlogu za ponašanje Rusije, pojedinici citirali da u ustavu Moldavije od 1994. stoji definisan vanblokovski status države. Od tada nije bilo ni naznake za namjeru Kišinjevu da uđe u NATO, a Moldavija nema ni zajedničke granice sa Rusijom. Ove i slične razlike, u odnosu na buduće države-članice NATO, Moldaviju nisu spasile od ilegalne ruske okupacije dijela njene teritorije pod imenom Podnjestrovlje (Transnistrija), koja traje već četvrt vijeka. No, koliko Njemaca ili Evropljana uopšte zna gdje na karti Evrope leži iz Moskve dirigovana postsovjestka pseudo-država Podnjestrovlje na istoku Moldavije?
Već skoro godinu dana je Kremlj angažovan i u Siriji, u jednom totalno drugačijem kontekstu, u kriznom području koji je kulturalno i geografski još udaljeniji od Rusije: slično agresivno i bez ikave maske i šminkeraja, kao prethodno u Ukrajini, Gruziji i Moldavi. A u međuvremenu je „fašistički puč“ u Kijevu na vlast doveo jednog Vladimira Hrojsmana kao premijera, vjerujućeg Jevreja. Ali, već predsjedniku Petro Porošenku kao i iz Černovica rodom prvom premijeru postrevolucione Ukrajine Arseniju Jacenuku se u ljeto 2014. pripisivalo jevrejsko porijeklo. Jevreji kao fašisti?
Nove informacije o začuđujućoj regresiji Kremlja - u Rusiji i van nje - na tako puno područja, poput medija, sajber, bezbjednosti, sporta, zaštite informacija itd. u međuvremenu svake nedelje pune stupce agencijskih izvještaja iz Moskve.
Veo zaborava nad njemačkim izjavama iz 2014.
Ovi izveštaji bi, sami za sebe i po sebi, već morali da imaju povratno dejstvo na ocjene ranijih njemačkih prezentacija, komunikacije, diskusija, reprodukcija pseudohumanitarnog, istorijski iskrivljujućeg indentitetsko-političkog narativa Kremlja o dešavanjima u konfliktu oko Ukrajine. Ali, do sada je izostala bilo kakva javna njemačka samokritika za sve one do 2015. preovladavajuće „balansirane“ ocjene rusko-ukrajinske konfrontacije njemačkih političkih partija, medija i intelektualaca.
Iako već puno Nemaca posle poslednjih događaja i otkrića zna da je rusko rukovodstvo jedna cinična vladajuća klika, nikako da se čuje ono „Mea culpa“ od strane na stotine njemačkih novinara, koji su prije dvije godine, ne trepnuvši, tvrdili kako je ukrajinska unutrašnja politika i politika Zapada prema Ukrajini saodgovorna ili čak jedina kriva za rusku prenagljenu reakciju na Krimu i Donbasu. Izostalo je i javno izvinjenje za deplasirano svakodnevno pljuvanje po ukrajinskoj revoluciji ne samo po njemačkim kafanama, nego i u centralnim institucijama Savezne Republike, poput njemačkog Bundestaga i javnih servisa njemačkih saveznih država.
Kako se uopšte moglo desiti da značajni djelovi njemačkog obrazovanog građanstva mjesecima nedostojno gaze po proevropskom ustanku ukrajinskog naroda, jedne od najvećih ako ne i najveće žrtve osvajačkog pohoda hitlerovske Njemačke 1941-44? A sve uz obilato koršćenje poluistina, podmetanja i svjesnih laži? Gdje nestade čuvena njemačka sposobnost za kritiku, balans i izvagani pristup? Svuda samo čerečenje arogantnih Amerikanaca, nacionalno-suludih Ukrajinaca i slijepih eurokrata. A od pokajanja za sopstvene bezočnosti ni slova. Da li to znači da se demonstrativnoj „nesvrstanosti“, koju je slavio najveći dio njemačke javnosti i elita 2014-15, u svim debatama o „Ukrajinskoj krizi“ u stotinama talkshows, reportaža, komenatara, javnih pisama, podijumskih diskusija i satira danas više ništa više ne može dodati te da je se niko više i ne sjeća?
Da li je djelimično a vrlo često čak eksplicitno izjednačavanje agresorske države, na čijem su čelu – što svako malo ilustruju nova novinarska otkrića - otvoreni kriminalci sa jednom greškama opterećenom novom nacijom, koja je 2014. postala žrtva loše kaširane teritorijalne ekspanzije rečenih kriminalaca, sa druge strane samo kavaljerki delikt? Da li su njemačka opravdanja trajućeg revanšističkog avanturizma jedne nuklerne velesile, koja je uz to službeni sapotpisnik budimpeštanskih garancija nepovedivosti sopstvene žrtve - upravo zbog tog i tim ugovorom lišene atomskog naoružanja - u stvari samo obične diskursno-praktičarske bagatele? Pa onda bi molba Ukrajini za oprost od strane cijele gomile njemačkih komentatora i voditelja bila više nego aktuelna jer bi trebalo da potekne iz antiimperijalističke, pacifističke, prošlosti svjesne, ljudskim pravima okrenute i pro-evropske, sve skupa: „ljevičarske“ brige prema slabima i ništima ovoga svijeta!
Bez suočavanja sa prošlošću
Kao što su protekle dvije godine pokazale, svuda slavljeno i hvaljeno njemačko suočavanje sa prošlošću izgleda da u pojedinim aspektima tek treba da bude odrađeno. Jeste da je njemačka odgovornost za genocid nad Jevrejima i uništavanje ostalih manjina kao i svijest za tu odgovornost posle II svjetskog rata bila obrađena u nebrojnim istraživanjima i umjetničkim djelima. Ali milioni i milioni ukrajinskih žrtava u tom narativu kao i u diskusijama oko današnjih implikacija tadašnjih njemačkih zločina ne igraju ama baš nikakvu ulogu. Sem toga, Ukrajinci bivaju prokazani kao kolaboratori i nacionalisti, dok ih u prikazima nema onoga što su u stvari bili: objekti uništenja, sužnji koncentracionih logora, robovi prisilnog rada za Njemačku.
Za razliku od ove šeme, kod mnogih Njemaca postoji izraženo istorijsko osjećanje odgovornosti prema Rusima, svejedno što je jedan ogroman broj njihovih predstavnika takođe kolaborirao. Danas ovaj visokoprisutni osjećaj krivnje prema Rusima služi kao rezonantni fundament za kripto-hegemonijalni stav pojedinih Njemaca prema zagonetnim, postsovjetskim narodima (Moldavcima, Ukrajincima, Gruzinima) u politički nedefinisanoj „Među-Evropi“, sve uključujući i Južni Kavkaz. Po ovom svjetonazoru se dvije velike nacije Evrope – Njemci i Rusi - moraju ekonomski umrežiti da bi prevazišle stara neprijateljstva i američko miješanje pa se dogovoriti o novom političkom poretku na objektificiranim teritorijama izmedju Evropske unije i Ruske Federacije.
Duga ruka ekonomske moći Njemačke samo ograničeno biva iskorištena u smislu političkog pritiska na Moskvu, što nije samo rezultat uspješnog lobiranja politički nezaintersovanih njemačkih biznismena i menadžera. Stabilno striktno njemačko odbijanje bilo kakve isporuke oružja Ukrajini nije samo izraz šematizovanog, fundamentalističkog pacifizma, koji važi i za njemačku vojnu pomoć žrtvama do zuba naoružanih agresora. Cjelokupni njemački diskurs o njemačko-ruskim vezama – uključujući i debatu o mogućim ograničenjima njemačkog uvoza gasa i nafte iz Rusije - je sa jedne strane definisan njemačkim osjećajima krivnje prema ruskoj vojnoj supersili, a sa druge osjećajem ravnodušnosti prema vojnom patuljku Ukrajini.
Iz te činjenice se rađa sumnja da tvrdoglavo njemačko odbijanje kako pojačavanja sankcija prema Rusiji tako i isporuka npr. modernih protivtenkovskih raketa egsistencijalno ugroženoj Ukrajini u stvari čak predstavlja naknadnu njemačku reparaciju za „vo vremja ono“ od Njemaca potlačenu rusku naciju. Blamaža njemačke pseudo-socijaldemokratske istočne politike u Alepu bi trebalo da bude povod za njemačku diskusiju o posljedicama stremljenja ka zaradi u trgovini sa Rusijom, ali i o istorijsko-političkim propustima prema narodima Istočne Evrope kao i pogrešnim procjenama Putinovog režima na početku tzv. „Ukrajinske krize“.
Autor je docent na Nacionalnom univezitetu kijevske Mohila Akademije, izdavač edicije „Soviet and Post-Soviet Politics and Society“ (The European)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
