Dvije paradigmatične izjave prošle nedjelje, autora vrlo različitih po mnogu čemu, dakako i po ličnom obrazovanju, su predstavljale i određeni doprinos razumijevanju duha vremena u kojem živimo. Zato su i povod za naš osvrt. Jedna izjava (novoinstaliranog predsjednika Skupštine) je saopštena u glavnom gradu Gruzije, gdje je crnogorski gost u radnom, gotovo terensko-misionarskom stilu tražio od domaćina sa Kavkaza da se nepokolebljivo drže NATO i Zapada.
"To je put koji smo zacrtali, to je put od kojeg vjerujem ni država Crna Gora ni Gruzija neće odustati, jer naše mjesto jeste na Zapadu… I uz sve prepreke koje imamo, i država Crna Gora, i vi ovdje u Gruziji - moramo uputiti snažnu poruku da odustajanja nema” (riječi predsjednika crnogorske Skupštine, koje prenosi RTCG 4. jula).
Druga izjava, zapravo javno pitanje istoričara Rastodera, a u kontekstu lingvističko-političkog- nacionalno- konfesionalnog zapleta oko crnogorskog Rječnika je glasilo: “ Da li naše nasleđe može korespondirati sa onim što su savremeni civilizacijski tokovi?” Izjave, razumije se različite, imaju zajedničke tačke, jer se pominju kulturološki termini - zapad, nasleđe, civilizacijski tokovi - a i povezano je sa Crnom Gorom. Sve to opet u aksiološkim konotacijama, uz ignoranciju i blefiranje s jedne strane, ali i uz razumijevanje, pa i s pravom pokrenuta pitanja za javnu debatu. Mislim na zrele debate kakvih ovdje obično nema.
Balkanski (crnogorski) kadrovi sa katedre “NATO izvoz”
Poruka sa Balkana upućena Kavkazu da su jedni i drugi Zapad, da tu nema šale, pogotovu ne da se tu miješa Istok i slični, koliko god bila groteskna ima preciznu funkciju. Naime, agitacija, geopolitički inžinjering, angažovani emisari koji nose poruke se kriju civilizacijskim pojmom Zapad. Nije jasno do kraja da li se radi o političkoj modi papagjstvujuće crnogorske elite ili o dobijenim imputima sa strane. U svakom slučaju, radi se o “NATO proširenju”.
Nekada je Lav Bronštajn Trocki osmislio čuvenu strategiju “permanentne revolucije”, koja je značila “izvoz” komunističke revolucije. Mnogo kasnije će Džordž mlađi Buš uoči invazije na Irak ponavljati pojam “izvoz demokratije”. Dakle, nova doktrina, bazirana na nekom obliku “demokratskog katekizma” sa posledicama koje znamo. Ostaje pitanje - da li se sada radi o doktrini “NATO izvoza”, o katedri sa koje drže predavanja i mali i veliki protagonisti korupcionaških poslova sa Balkana i iz Crne Gore? To će morati neko da objasni sa vrha zemalja članica NATO. Prije nego što se sve potencijalno pretvori u tužnu humoresku. Prije nego se ovdje u Crnoj Gori građani izjasne o NATO integracijama. Dakako, na referendumu.
U Crnoj Gori ima još onih koji misle da je NATO mnogo ozbiljnija tema od ovih karikaturalnih pojavnih oblika na ovdašnjoj političkoj i javnoj sceni.
Gruzija izlazećeg sunca
Što bi, makar elementarno, trebalo da znaju umišljeni, mali crnogorski predstavnici na velikoj međunarodnoj sceni kada govore, recimo o Gruziji i Zapadu.
Morali bi osnovno znati o Gruziji u ciklusima istorije sve do činjenice da je Gruzija danas u vrhu svjetskog interesovanja, zbog dramatičnih unutrašnjih procesa i suprotstavljenih međunarodnih interesa. Da se upravo zbog toga tamo promijenila i geografija zemlje, nakon unutrašnjih sukoba, konflikta sa Rusijom i otcjepljenja dviju autonomnih pokrajna Abkhazija i Južna Osetija.
Po opštoj ocjeni, budućnost ove strateški izuzetno značajne države jeste jedno od komplikovanijih geopolitičkih pitanja sa potencijano veoma osjetljivim međunarodnim posljedicama. Zato su domaćini crnogorskom gostu bili vrlo oprezni nakon svega što se dogodilo u novoj istoriji. Zamrznuti konflikt na njenoj teritoriji, podijeljeni građani, ekonomski problem, aktuelnost potjernice zbog korupcije za Sakašvilija vođe Narandžaste revolucije, predsjednika zemlje iz perioda unutrašnjeg konflikta, velikog pobornika ulaska Gruzije u NATO - sve to upućuje aktuelne gruzijske državnike na opreznost i mjerenje riječi.
Gruzijci su stari hrišćanski narod duge, pretežno istočne istorijske tradicije. U nestabilnoj kavkaskoj regiji, Gruzijci su sačuvali svoj identitet između pretenzija njenih susjeda, velikih sila, još od Persije, zatim Otomanske imperije, Rusije sa kojom je imala specifične veze, sve do, isto tako komplikovanog suživota sa različitim etničkim manjinama na svojoj teritoriji. Zbog ugroženosti zemlje, gruzijski kralj krajem 18. vijeka je zatražio od ruske carice Katarine pokroviteljstvo nad Gruzijom, što se nekoliko godina kasnije pretvorilo u neku vrstu ruske aneksije i dominacije nad cijelom kavkazkom regijom.
Petrovgrad i Moskva, jednako u carskim i komunističkim vremenima, su poklanjali posebnu pažnju Gruziji. Nije slučajno da su Gruzijci činili dio ruske političko- vojne elite.
Gruzin Bragation je čuveni general carske ruske vojske u bitkama protiv Napoleona na Borodinu i Austerlicu. Gruzin po imenu Josip Visarionovič Džugašvili, poznatiji kao Staljin bio je nasljednik Lenjina na čelu Sovjetskog Saveza i komunističke internacionale. Ševernadze je bio ministar inostranih poslova SSSR-a u periodu Gorbačova i perestrojke.
A upravo je Ševernadze kao komunistički kadar Gruzije ostao upamćen i po onom govoru 1976. na kongresu KP Sovjetskog Saveza kada je ustvrdio sljedeće: “Drugovi, zovu je Gruzija, zemlja sunca. Ali za nas, pravo sunce ne izlazi sa Istoka, nego sa Sjevera, iz Rusije. To je sunce ideja Vladimira Ilića Lenjina!”
Političke manipulacije se kao i drugdje nastavljaju, ali ideološka vremena sa izlascima sunca su danas prošlost u Gruziji.
Zapad
Lakoća upotrebe i instrumentalizacija riječi Zapad - Istok je karakteristična za osobe konfuzne mentalne predstave o pojmu o kojem govore. Radi se o pojmovima, razumije se, koji po složenosti daleko prevazilaze sadržaje političke linije. Takvim osobama je svojstvena brzina određivanja i vrijednosnih konotacija, u kojima je zapadno navodno superiorno u odnosu na istočno.
Inače nema precizne fatalističke linije ili civilizacijske vododjelnice koja rigidno odvaja Zapad i Istok. Teoretičari koji se bave kulturno-civilizacijskim epohama, krugovima, razlikama i granicama ukazuju da se o civilizacijskim podijelama na Zapad i Istok, koje su opet imale specifične vemenske dinamike, može govoriti nakon i u kontekstu podijele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, zatim raskola hrišćanskog svijeta 1054, i trajanja Svetog rimskog carstva.
Veći dio ovih teoretičara, a među njima i Hantington, autor svjetskog bestselera “Sudar civilizacija” smatraju da se pravoslavlje zajedno sa islamom nalaze u istočnom civilizacijskom krugu.
Ostavljamo definicije, polemička tumačenja jedne izuzetno kompleksne teme, i pokušajmo da sagledamo Crnu Goru u svemu tome. Dakle, Crnu Goru koju lakoćama i brzinama dežurnih propagandista smještaju na Zapad, tražeći u tome ključni argument za jedan geopolitički izbor. Drugim rječima koriste kulturno civilizacijske pojmove za konkretan vojni izbor.
Stvarno, gdje smo? Na Zapadu ili Istoku? Neki se šale (da li?) i kažu - “ nismo ni tamo ni ovamo”. Ne, odgovor je jasan i jedino moguć. Naš mali prostor pripada i Zapadu i Istoku. Kulturna sinteza naših Zapada i Istoka je ne samo moguća već imperativ, suštinski uslov trajanja zajednice na crnogorskom prostoru. Dosta je protivnika stanja, rekao bih prirodnog stanja, kulturno-duhovnog jedinstva koje nije asimilacija etničkih grupa već kulturno superiorna integracija kao osnov jedinstvene državno-pravne identitetske matrice. Protivnici su nedorasla politička elita, uz nju nepostojanje osmišljenje državne i kulturne politike kao i uspon parcijalnih etno-konfesionalnih zajednica s ciljem paralelnih života i etnocentrične fragmentacije prostora.
Vrijeme koje dolazi će pokaziti kakve su šanse onih koji svjesno ili nesvjesno razgrađuju kulturnu sintezu ovdašnje dihotomije Zapad - Istok. Zato oni koji isključivo proglašavaju Crnu Goru za Zapad, ne samo što izazivaju svoje duhovne blizance ovdje koji Crnu Goru vide isključivo kao Istok, već faktički rade na poništavanju istorijsko-kulturnog nasleđa koje čini vrijednosni temelj zemlje.
Nasleđe i civilizacijski tokovi
Ostaje mi malo prostora za komentar na pitanje prof. Rastodera. Mislim da ćemo se saglasiti da pokušaj skladnog spoja tradicije i modernosti mora biti ideja vodilja državne i kulturne politike. Da li je to moguće ovdje? Politika je - kažu - umjetnost mogućeg, dakle zavisi od nje. Mislim da taj spoj nije nemoguć. U svakom slučaju ishod tog pitanja uslovljava mogućnost konstituisanja ozbiljne državne i životne zajednice.
Umjesto riječi nasleđe upotrebio sam riječ tradicija. Ne slučajno. Da objasnim. Mnogi se u distinkciji pojma tradicije i nasleđa pozivaju na Mariju Todorovu bugarsku istoričarku i tumačenja u njenom sada već klasičnom radu “Imaginarni Balkan”. Tradicija je prenošenje na sljedeće generacije “onoga što treba poštovati i prema čemu postoji određena obaveza”. Nasleđe je sve ono što se prenijelo, pozitivno i negativno, “ sviđalo nam se to nama ili ne”.
Dakle, tradiciju treba njegovati. To je kolektivni posao ali i zadatak elite, razumije se, one prave. Taj cilj je uslovljen i sposobnošću konstituisanja konsenzusa o temeljnim vrijednostima. Ne znam koliko je aktuelno poremećeno stanje jurenja i raspodjele plijena, na osnovama prethodno osvojene moći vlasti, stanje laži i prevara izraz crnogorskog nasleđa. Tradicije nije. Bar tako mislim. Dovoljno je pročitati Njegoša. Recimo njegov testament.
Nastavljamo temu.
Bonus video:
