“Plodovi na vjetru”, novi roman Trejsi Ševalije, poznate engleske spisateljice američkog porijekla je priča o porodici doseljenika u Ameriku i njihovim mukama da od ledine naprave pitomo imanje sa voćnjakom. No njihov voćnjak postaje zametak dugogodišnje bitke. Ovaj roman, kako primjećuje magazin Pipl, oživljava izuzetno važno poglavlje američke istorije.
To je neodoljiv pogled na sve što je dobijeno i izgubljeno tokom širenja na zapad. Trejsi Ševalije rođena je 1962. u Vašingtonu i u tom gradu je provela djetinjstvo. Studirala je na Oberlin koledžu u Ohaju. Godine 1984. preselila se u Englesku gdje je radila nekoliko godina kao urednik leksikografskih izdanja. 1993. godine napušta taj posao i započinje dvogodišnji kurs kreativnog pisanja na univerzitetu Ist Anglia.
Karijeru je počela knjigom “Djevičanski plavo” ali se proslavila romanom “Djevojka sa bisernom minđušom” zasnovanom na priči o nastanku čuvene Vermerove slike. Autorka je i romana: “Pali anđeli”, “Dama i jednorog”, “Plameni sjaj”, “Izuzetna stvorenja”, “Posjednji bjegunac”, koje je objavila Laguna.
Trejsi Ševalije živi u Londonu, a na početku razgovora za ART, o romanu “Plodovi na vjetru” je rekla:
- Istražujući građu za moj prethodni roman, “Posljednji bjegunac”, pročitala sam knjigu “Botanika želja” Majkla Polana, o jabukama u Ohaju u 19. vijeku. Zamislila sam scenu muža i žene u grču borbe oko stabala jabuke. On je želio da uzgajaju slatke jabuke za jelo a ona kisjele jabuke za pravljenje jabukovače, koja ublažava tupi bol doseljeničkog života. Pošto me je zaokupila ta ideja, pokušavala sam da zamislim kako bi ta bitka uticala na djecu iz porodice Gudinaf i kako bi se to odrazilo na njihov odnos prema stablima oko njih. Zamislila sam da jedno od djece Gudinafovih ide širom Amerike i da sakuplja sjemena američkog drveća i šalje ih preko okeana odakle su njegovi preci i stabla jabuka došli. “Plodovi na vjetru” su u suštini roman o migracijama, ljudi i drveća.
Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Plodovi na vjetru”?
- Moj roman se odvija početkom 19. vijeka u Ohaju i Kaliforniji, u vrijeme kada Amerikanci kreću na zapad kada raste populacija koja želi da proširi svoje posjede.
“Plodovi na vjetru” kao i vaš prethodni roman “Posljednji bjegunac” je knjiga o ranoj američkoj istoriji i životu prvih doseljenika. Da li su priče o imigrantima dobar izvor inspiracije za pisca?
- Mislim da je ovaj period i imigracija odličan izvor inspiracije. Imigranti dolaze na novo mjesto svježi, baš kao i čitaoci. Dakle, likovi i čitaoci saznaju zajedno o novom mjestu. Pionirski život je bio težak, i željela sam da istražim kakve su muke mogle da zadese jednu porodicu - kako bi neusklađeni muž i žena odgovorili na teške životne okolnosti, i kako bi to uticalo na njihovu djecu.
U romanu “Plodovi na vjetru” su predstavljeni ženski likovi koji se ne uklapaju u stereotip vremena. Zašto Vi u svojim romanima uvijek birate jake ženske likove za dominantne junakinje?
- Majka i supruga iz ove priče, Sejdi Gudinaf, je teška žena. Ona je egocentrična i nesrećna, i utiče na sve oko sebe. Voljela sam da pišem o njoj, jer ona je tako jaka i određena. Njen glas je u potpunosti formiran nastao iz mojih misli. Ja ne mislim da svaki lik mora biti simpatičan - iako sam pokušala da pružim čitaocu neke od razloga da se osjete tužno zbog Sejdi.
Kako su stabla jabuka stigla i raširila se po SAD-u? I šta predstavljaju određene vrste jabuka u vašem romanu?
- Jabuke su ključna tema u knjizi. One potiču iz Kazahstana, odakle su prenijete na zapad u Persiju. Onda su ih Rimljani prenijeli u Englesku, a Englezi ih donijeli u Ameriku. Dakle, jabuke migriraju na način na koji i ljudi to rade.
U Ohaju Džejms i Sejdi Gudinaf vode bitku zbog jabuka. Džejms voli slatke jabuke, jer ga podsjećaju na njegovo srećnije djetinjstvo - one su ukus doma, i jedan izvor slasti u njegovom životu. Sejdi Gudinaf više voli da od jabuka pravi jabukovaču - taj alkohol u kome utapa svoje nevolje. Ta bitka - i Džejmsova ljubav prema drveću - utiče na njihovu djecu.
Vilijem Lob i Džoni Jabučar su zaista postojali. Ovi ljudi su jednostavno voljeli drveće, zar ne? Šta ih još povezuje?
- Obojica su prodavali drveće da bi zaradili novac. Džoni Jabučar je prodavao jabuke svuda po Ohaju doseljenicima koji su trebali da zasade voćnjake, kako bi se potvrdili da će ostati na svom imanju. I Vilijem Lob je bio Englez koji je sakupljao egzotično drveće i sjemena i slao ih je natrag u Englesku da ih ljudi uzgajaju u svojim vrtovima. Ova dva muškarca širili su stabala po svijetu, i napravili su neku vrstu trgovine od njih. Opet, drveće je odraz kretanja ljudi. Skloni smo da mislimo kako se drveće ne kreće - ali ono se kreće, kreće se zahvaljujući ljudima. To mi se dopada i željela sam da pišem o tome.
Vilijem Lob je zaslužan za unapređivanje engleskog baštovanstva. Po čemu ga Englezi još pamte?
- Vilijem Lob je bio engleski baštovan koga su, zajedno sa njegovim bratom Tomasom unajmili Vejč Rasadnici da bi putovali svijetom, sakupljali biljke i sjemena i slali ih nazad u Britaniju. Sa globalnim istraživanjem i uvođenjem ukusa za strane stvari, Viktorijanci su počeli saditi drveće i biljke iz cijelog svijeta da bi učinili svoje vrtove zanimljivijim i egzotičnijim. Baštovan Džejms Vejč je poslao Tomasa Loba u Aziju, dok je Vilijem putovao u Južnu Ameriku, odakle je poslao begonije, salvije, potočarke i mnoge druge biljke sada odomaćene u Velikoj Britaniji.
Nakon Južne Amerike, uputio se na sjever do zapadne obale SAD-a i počeo da šalje širok spektar borova i jela kako bi zadovoljio potražnju za neobičnim četinarima. Godine 1853. Lob je čuo za gigantske sekvoje otkrivene godinu dana ranije u Kalaveras Grovu, i otišao je da ih vidi. Odmah je znao da će za ovim drvećem vladati interesovanje u javnosti. Pošto je prikupio sadnice i šišarke, Lob je poslao svoj pronalazak u Englesku. Uskoro su sekvoje bile zasađene po seoskim imanjima širom Britanije, gdje ih možete i danas vidjeti, iako im je potrebno još hiljadu godina da se razrastu kao velike kalifornijske sekvoje. Godine 1854. Lob se vratio u Kaliforniju, ali njegovo zdravstveno stanje je počeo da se pogoršava. Prekinuo je veze sa Vejč Rasadnicima, putovao je sve manje i manje, a umro je 1864. Sahranjen je u San Franciscu.
Džoni Jabučar je do danas ostao prisutan u svijesti Amerikanaca. Međutim, šta je mit a šta istina o njemu?
- Prema američkom folkloru, Džoni Jabučar je bio simpatičan ekscentrik koji je distribuirao jabuke širom Ohaja i Indijane. Išao je bosonog, obučen u vreće, nosio je lonac na glavi i vozio se kanuom gore dolje po rijekama i potocima, dijelio je sjemena jabuke uz savjete da se jede po jabuka dnevno i uvažava priroda.
U stvari, Džon Čepmen, kako je bilo pravo ime Džona Jabučara - bio je biznismen koji se preselio u novu državu Ohajo 1803, zajedno sa drugim doseljenicima. Da bi zadržali zemlju, doseljenici su kao potvrdu morali da posade voćnjak od 50 održivih voćaka. Gdjegod je Čapmen mislio da se ljudi mogu skućiti, on je tu pravio rasadnik jabuka, a zatim je prodavao sadnice novim doseljenicima. Čapmen nije bio prvi američki eko ratnik. On je stvarao novac. Čapmen je bio jedan od nekoliko američkih sljedbenika Emanuela Svedenborga, švedskog naučnika i teologa s neobičnim interpretacijama hrišćanskih uvjerenja. Čapmen je ostavio sav svoj novac za podržavanje svedenborskog pokreta. Prodajući stabla, govorio je zbunjenim doseljenicima o tim religijskim idejama, dijelio im letke. Većina doseljenika smatrala ga je zabavnim, mada su gosti bili rijetkost na granici.
Nakon njegove smrti, priča o njemu je postepeno omekšala i bila zaslađena. Početkom 20. vijeka Ženska hrišćanska unija počela je da pravi alkohol od voća. Uzgajivači su bili prisiljeni da promovišu jabuke kao zdravu hranu, a Džoni Jabučar je postao njihov momak sa postera.
Pomenimo i to da ste ove godine priredili zbirku priča “Čitaoče, udala sam se za njega”, posvećenu Šarloti Bronte. Recite nam nešto više o toj knjizi i o povodu kojim je nastala?
- Dvjesta godina od rođenja Šarlote Bronte, autorke “Džejn Ejr”, jednog od najomiljenijih svjetskih romana, bio je 21. aprila ove godine. Kako bih dala svoj doprinos proslavi dvjestagodišnjice, postala sam kreativan partner sa Domom sestara Bronte u Havortu, Jorkširu, gdje su živjele sestre Bronte i napisale svoje romane. Tokom cijele godine mi organizujemo razne izložbe, društvene događaje, štampamo publikacije. “Čitaoče, udala sam se za njega” je antologija kratkih priča inspirisana jednom od najpoznatijih rečenica u književnosti.
Zamolila sam brojne savremene spisateljice da koriste čuvenu izjavu Džejn Ejr kao odskočnu dasku za priču. Rezultati? Priče o Džejn sa tačke gledišta različitih likova u knjizi. Futuristička Džejn Ejr. Gotska priča o braku na pustari. Žena koja kroti nabusite tinejdžere govoreći im priču o Džejn Ejr. Mamuran student koji pokušava da šarmira žene sa svojim znanjem Džejn Ejr, a pobrka je sa sestrama Bronte. Ima tu i puno brakova: lukavih, katastrofalnih, urnebesnih. Tu su i dva vjenčanja i nekoliko prosidbi.
Pored mene, priče su pisale: Džoana Brisko, Ema Donou, Helen Danmor, Ester Frojd, Džejn Gardam, Linda Grant, Kirsti Gan, Tesa Hadlei, Sara Hal, Suzan Hil, Elizabet Mekraken, Nadifa Mohamed, Odri Nifeneger, Patricia Park, Fransin Proz, Namvali Serpel, Elif Šafak, Lajonel Šriver, Sali Vikers i Evi Vajld.
Kalifornija u doba zlatne groznice
Robert, jedan od djece Gudinafovih, napušta roditeljski dom u Crnoj Močvari u Ohaju i vođen željom za brzim bogaćenjem, odlazi na zapad zemlje. O tome kako je izgledala Kalifornija iz vremena njenog junaka, Trejsi Ševalije kaže:
- Početkom 1848. na Suter Milu u Kaliforniji, stolar po imenu Džejms Maršal našao je komad zlata veličine pola zrna graška. Tako je počela kalifornijska zlatna groznica. U roku od nekoliko mjeseci novine su izvještavale o pronalasku i mnogi “samouki” rudari su krenuli na zapad da traže sebi zlato. Godine 1849. istraživači iz cijelog svijeta, – zvani “Četrdesetdevetke” – dolazili su brodovima duge plovidbe ili teškim i opasnim kopnenim rutama preko SAD-a.
Kalifornija je brzo rasla, od populacije iz 1848. godine od oko 8.000 imigranata (ne računajući Indijance ili meksičke “Kaliforniose”) na gotovo 100.000 ljudi do kraja 1849. Zlatna groznica, sa idejom postati bogat u trenutku, poduprla je američki san. Ali realnost rudarstva je bila drugačija. Rudari su radili prekovremeno i mukotrpno u hladnim, vlažnim uslovima, za malo novca. Bilo je relativno lako naći sitne pahuljice zlata pretraživanjem blata i pijeska iz rijeke, i to je ono što su stalno ljudi radili, uz nadu da će oni neuhvatljivi veći grumenovi biti otkriveni.
Tragaoci za zlatom su ubrzo otkrili da su hrana, alati i druge potrepštine, u udaljenim kampovima u kojima su živjeli, bili dostupni samo po znatno naduvanim cijenama. U stvari, oni koji su se obogatili zahvaljujući zlatnoj groznici bili su snadbjevači roba i usluga rudara, a ne sami rudari. Za neke, mjesta bezakonja su bila privlačna. Crkve su bile rijetke, kao i žene i djeca, i društveni lijepak porodice i zajednice bio je gotovo nepostojeći.
Muškarci koji su otišli na zapad s namjerom da donesu sreću svojim porodicama na istoku, ponekad su izabrali da ostanu, preferirajući gubitak socijalnog koda. Kockanje, prostitucija i alkohol su bili uobičajeni, a to je pojava koja prati same rudare koji zarađuju.
Bonus video:
