Negdje sredinom devedesetih, depees je odlučio da izađe iz rata u kojem, što je opštepoznato, nikad nije ni učestvovao. U skladu s tom logikom, pojačao je akcije gonjenja svih dotadašnjih protivnika, kao izuzetno opasnih svjedoka. Istovremeno, započeo je i prisilno ućutkivanje insajdera koji su s njim prošli isti put, ali nijesu htjeli ili umjeli da se zaustave kad je vrh režima prelomio u glavu.
U državnim novinama pokrenut je protiv tri novinarke disciplinski postupak, koji je u to doba bio siguran put do otkaza. Formalno, pravo je bilo na strani uprave - depees je još tada pekao zanat zakonitog ali neustavnog goniča...
Pišući tekstove za druge medije, sve tri su navodno prekršile nekakve propise o radu... Suštinski, pravda je bila na njihovoj strani jer im je u matičnoj kući bio zabranjen novinarski posao.
***
Opozicija, liše Liberalnog saveza i SDP-a, nije ni tada bila ponešena za slobodom medija. Niti se udostojila da izda kakvo saopštenje, održi konferenciju za novinare ili, nedajbože, o progonu novinara progovori u Skupštini.
Jedna koleginica odlučila je da skuplja potpise za peticiju. Kružila je dva dana zgradom i sva razočarana došla s viješću kako nam nema pomoći.
- Kakvi su ovo ljudi, niko neće da potpiše za sve tri zajedno. Neko hoće za jednu, poneko i za dvije, samo desetoro za sve - iskreno se čudila, valjda zato što nije bila iz Crne Gore.
Nas tri jesmo, zato nam je sve bilo jasno.
***
To davnašnje okupljanje pristalica različitih opcija više mi ne izgleda baš neuspješno. Među stotinak ljudi, ipak se i u ratno doba moglo naći desetak spremnih da zanemare političke i lične svađe i javno podrže pravo na slobodu onih od kojih se razlikuju. I to ne samo po načinu borbe, nego još više po njenom cilju.
Sad u miru, kad navodno svi imaju isti cilj - smjenu vlasti - od najmanje 150.000 opozicionara javno nije bilo moguće okupiti ni jedan posto. Može li biti da neke partije još vjeruju kako je depees moguće razvlastiti na izborima? Teško, ali ako takvih ima treba to javno da saopšte. I obrazlože svoj “depresivni optimizam”. Možda ne vide svrhu izlaska na ulice na poziv Demokratskog fronta? Zato što, iz dva pokušaja, nije uspio da izvede ni deseti dio vlastitih glasača iz Podgorice. Ili zbog toga što ih dosadašnji frontovski način borbe dovodi do sumnje da cilj ipak nije svima isti.
Da ne podsjećam na lične svađe, što god da je razlog svi su dužni da ga iskreno objasne glasačima. Svojim, ako misle da ih zadrže. I tuđim, ako žele da ih pridobiju.
***
Što to tako strašno dijeli opoziciju da je ni skandal zbog neustavno-zakonitog hapšenja poslanika nije natjerao na zajednički potpis ispod jednog saopštenja, a kamoli jedinstven izlazak na ulicu.
Zar ima skupljeg benzina i jeftinijih žutih prsluka od “stavljanja u zatvor” zbog izgovorenih ili napisanih riječi... Čija težina uopšte nije od značaja, imunitet je - i to prije nekoliko vjekova - izmišljen da zaštiti zastupnika narodne volje od kraljeve samovolje, a ne obrnuto.
Nijesam još čula objektivne razloge takvog akcionog nejedinstva, ali imam subjektivni osjećaj da što se opozicija češće ujedinjuje mi sve dublje tonemo... Kad god čujem lidere kako nešto iz prošlosti, bliže ili dalje svejedno, ne treba da nas dijeli, sjetim se da je njih baš to nešto dijelilo i ove sezone, kad je povoda za jedinstvenu pobunu protiv režima bilo na pretek.
***
Kad najave borbu za pravnu državu, odnekud izroni podgorička skupština - čije posljedice ne mogu da promijene. Kad kažu da su ratne trube zauvijek utihnule, vaskrsne opijelo Draži i spomenik Titu. Kad se zakunu u međunacionalni sklad - pojavi se Kosovo, ne samo današnje na čiji državni status niti treba niti mogu da utiču, nego i ono iz 1389. za koje ne znamo ni da li se dogodilo.
Ako načas i utihnu duhovi prošlosti, eto priče o prednostima zbog etničke pripadnosti. Koju nije bilo pristojno ni pominjati, a kamoli negirati u zemlji u kojoj su svi lideri opozicije rođeni...
“Uzeše nam Bošnjaci sva mjesta u državnoj upravi”?!... Iako su tamo udomljeni samo aktivisti jedne stranke sa tim nacionalnim imenom, na isti način na koji su svoje - i to drastično brojnije - aktiviste udomljavale većinske nadnacionalne partije evo 30 godina...
***
Birači vaspitavani na podjelama teško da mogu spontano doći do onoga što bi moglo da ih spoji, a da pritom donese i promjene. Najhitnije su one u sudstvu, policiji, zdravstvu i obrazovanju, ne obavezno i tim redom.
A kako mase tim povodom prelamaju u glavu vidjelo se iz najnovije ankete - najviše je poraslo povjerenje baš u te Vladine resore čijim su ministrima do skoro bile najnezadovoljnije.
Nelogično? Jeste, ali nije za to kriva anketa. Nego opozicija čije se ujedinjavanje uvijek završi tako da se na biralištima ovjere sve nelogičnosti. Ne samo iz anketa...
P.S. Možda bi opozicioni prvaci, kad već - nažalost - nijesu uspjeli da pristalice izvedu na ulicu prije zime, bar do proljeća mogli da se manu visokih ciljeva. I da se za početak - ma koliko depees provocirao, izazivao i zavađao - obavežu na međusobno primirje, pristojnost u dijalogu, običnu ljudsku solidarnost sa konkurencijom i - prije svega - poštovanje javnosti, uključujući novinare i civilni sektor... Može biti da ova početna terapija ne pokaže rezultat odmah. Ali, ne može da im škodi. I uopšte ne boli...
Bonus video:
