Od kada se Crna Gora 2006. godine referendumom odvojila od Srbije, Podgorica slijedi politiku evropskih i evro-atlantskih integracija. Već 2008. ova još mlada država kandidovala se za članstvo u EU, a od 2012. se vode pristupni pregovori. Bezbjednosno-politički je krajem 2006. u okviru Partnerstva za mir kooperirala sa Sjevernoatlantskim paktom, a Akcioni plan za članstvo (MAP) realizuje od 2009. Prijem u NATO, zaključen krajem 2015, potpisivanjem Protokola o članstvu i protokolarno je zaveden. Za stanovništvo je ova odluka, ipak, kontroverzna. Nastupajući parlamentarni izbori će stoga biti i glasanje o spoljnopolitičkoj temljenoj orijentaciji Crne Gore
Drugog decembra 2015. NATO je i formalno pozvao Crnu Goru da mu pristupi. Generalni sekretar NATO, Jens Stoltenberg, tada je izjavio da je to dobar dan za sve uključene i jedan „važan korak u evro-atlantskim integracijama cjelokupnog regiona Zapadnog Balkana.“ Sredinom februara 2016. u Briselu su napokon počeli pristupni pregovori, koji su 19. maja 2016. rezultirali potpisivanjem Pristupnog protokola od strane ministara spoljnih poslova 28 država članica. Taj Protokol garantuje Crnoj Gori da može u svojstvu posmatrača da prisustvuje svim sastancima NATO, uključujući i NATO Samit šefova država i vlada u julu, u Varšavi. Faktičko članstvo će uslijediti najvjerovatnije na proljeće 2017, s obzirom da parlamenti svih država-članica NATO prvo moraju da to ratifikuju. No, strukture i rad NATO nisu strani ovoj još mladoj državi na obali Jadrana. Kao dio ISAF misije u Avganistanu od 2010. do 2014. i kao podržavalac operacije Resolute Support, Crna Gora je već više puta dokazala svoj bezbjednosno-politički angažman.
Ipak, u pristupanju Crne Gore NATO-u prije svega je riječ o jednom simbolički bitnom gestu, koji naglašava relevantnost Balkana za Zapad, a istovremeno jasno stavlja na znanje da se NATO čvrsto drži svoje politike otvorenih vrata. Crna Gora svojim pristupanjem ne može da bitnije uveća resurse i kapacitete Alijanse. Ova država na Sredozemlju raspolaže armijom do svega 2.000 ljudi, a NATO-budžetu, u visini od trenutnih 892 miliona, doprinosi sa samo 5 miliona dolara. Zbog sada napetih odnosa između NATO-a i Rusije pojedini eksperti sumnjaju da je bilo mudro primiti Crnu Goru u NATO. Kritičari ovom odbrambenom savezu čak prebacuju da prijemom Crne Gore prati geostrateški šahovski potez, kojim se treba ograničiti rastući ruski uticaj u Istočnoj Evropi. Rusiji se pripisuje strateški interes za mornaričkom bazom u Bokokotorskom zalivu. Prijemom Crne Gore u NATO istočna obala Jadrana će u potpunosti biti NATO područje, pošto su Hrvatska i Albanija primljene već 2009.
Bliske veze sa Rusijom
Ruska vlada je već jasno stavila do znanja, da potpisivanje Pristupnog protokola doživlajava kao provokaciju i prodor u tradicionalno rusku zonu uticaja. Kremlj je Crnoj Gori zaprijetio raskidom svih privrednih veza ukoliko Podgorica i stvarno postane članica Alijanse. Jer, ni za Rusiju ova mala zemlja nije baš neinteresantna. Puno nekretnina u Crnoj Gori su u vlasništvu Rusa, a turisti iz Rusije predstvaljaju važan privredni faktor. Preko toga, još se i dobar dio crnogorskog stanovništva osjeća istorijski jako vezan za Rusiju, što se provlači još od vremena Petra Velikog. Na demonstracijama protiv pristupanja odbrambenom savezu nije skandirano samo „Ne u NATO“ i „Živjela Rusija“, nego se mahalo i ruskim zastavama.
Pristupanje NATO-u predvode crnogorska vlada i premijer Milo Đukanović. Da li će ova vlada posle izbora u oktobru 2016. ostati na vlasti i nastaviti dosadašnji prozapadni kurs, upitno je, osobito stoga što premijera i njegovu partiju optužuju za tešku korupciju. Ni opozicija nije saglasna sa kursom vlade da Crnu Goru uvede u NATO. Tako su Demokratski Front (DF), NVO Ne u NATO, pokret Sloboda narodu i ostale grupacije od oktobra 2015. više puta organizovali proteste protiv vlade i članstva u NATO-u. Na protestima su sa jedne strane zahtijevali ostvaku premijera Đukanovića, a sa druge organozovanje referenduma o članstvu u NATO-u. Po mišljenju opozicionih partija i Srpske pravoslavne crkve (SPC), narodno izjašnjavanje bila bi jedina moguća demokratska legitimacija za jednu ovako sudbonosnu odluku. I dok opozicija i SPC vladi prebacuju da sprečava referendum iz straha od narodnog odbijanja članstva u NATO-u, ispitivanje javnog mnenja agencije Damar iz januara 2016. pokazuje da po prvi put postoji većina u stanovništvu za pristupanje NATO: 47,3% Crnogoraca je ZA, dok je 37,1% protiv članstva u NATO, a 15,6% su neopredijeljeni.
Odlučujući izbori u oktobru
Stanovništvo je ipak temeljno podijeljeno po pitanju da li Crna Gora treba da se orijentiše ka Zapadu i time u pravcu NATO-a i Evropske unije, ili treba da se okrene ka Srbiji i Rusiji kako bi ojačala te veze. I dalje intenzivna vezanost za Rusiju prije dvije godine je zadobila udarac kad je Crna Gora odlučila da se priključi sankcijama EU protiv Rusije. Rusija je na ovu mjeru odgovorila sankcijama sa svoje strane i povukla iz Crne Gore kako pojedine firme, tako i kapital.
Pripadnici srpske manjine, koja čini skoro 29% stanovnika Crne Gore, većinski odbijaju članstvo u NATO-u, jer sa Alijansom ne povezuju odbranu nego prvenstveno rat. Oni nisu zaboravili NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. godine i do danas se zbog toga osjećaju nepravdeno tretiranim od strane NATO. Zagovornici zapadne orijentacije se, prije svega, nalaze među onima koji su na referendumu 2006. godine glasali za odvajanje Crne Gore od Srbije. Sem nezavisnosti Crnogorske pravoslavne od Srpske pravoslavne crkve, oni zagovaraju i orijentaciju u pravcu NATO i EU. Crnogorski premijer Đukanović do sada nije pravio ustupke opoziciji u smislu refernduma oko NATO članstva. On i njegova vlada su objavili, da će građani na izborima u oktobru izkazati svoj stav i o pristupanju Crne Gore u NATO.
Fondacija Konrad Adenauer (KAS)
Prevod: M. VULETIĆ
Bonus video:
