Crna Gora je, ko zna koji put, pred istorijskom odlukom. Ruku na srce, nama su i do sada sve odluke bile istorijske. Ne toliko što su zaista imale istorijski značaj, nego što mi ne znamo istoriju, pa svaku odluku proglašavamo istorijskom a sebe - istoričarima. Valjda nam Istorija, kao dobra učiteljica, oprosti na tome i dopusti da idemo na popravni ispit.
Ovog puta je ozbiljno. Treba odlučiti hoće li Crna Gora u NATO. Kod nas se, inače, uvijek sanjalo pa i dan danas sanja da smo i veliki i moćni. A nas ima samo malo više od šesto hiljada duša. Koliko u predgrađu bilo koje evropske ili svjetske metropole. Kao Pari San Žermen, što bi kazao jedan moj sugrađanin. Zbog toga mi priznajemo samo savez sa najvećima. Sa Majčicom Rusijom - jer je nas i Rusa trista miliona... pa sa Velikom Srbijom zato što smo mi „dva oka u glavu“, a Srbija do Tokija. Trenutno je aktuelan NATO. Kina, a Indija pogotovu, će malo da popričekaju. Doći će i one na red, ali kasnije. Za sada imamo druge prioritete.
Dobili smo poziv, a na nama je da kažemo hoćemo ili nećemo. Red je da se odgovori. S obzirom da su u NATO- u tek sada prelomili, mnogima nije jasno kako ovaj savez uopšte funkcioniše bez nas. Ni meni nije jasno.
Vlast je poziv dočekala raširenih ruku. Znaju da NATO ne može bez nas, a da nije bilo njihove mudre politike poziv možda, ne možda - sigurno ne bi ni bio upućen, pa se postavlja pitanje šta bi se, ne daj Bože, desilo sa ovim paktom. O posljedicama po NATO ne smijem ni da pomislim. Da im nije nas, istok bi im bio na Griniču. I baš zbog tih, ne daj Bože, posljedica, treba donijeti mudru odluku.
Istorijsku. Zato vlast i ne žuri sa njenim donošenjem. Što je brzo, to je i kuso. I ne samo to, ako požurimo sa odlukom ovi će na Zapadu pomisliti kako se nama žuri, kako NATO treba nama, a ne obrnuto. Zato ćemo mi malo da razmišljamo, mislim da se pravimo kao ko bajagi razmišljamo. Neka se Obama, Holand, Kameron i gospođa Merkel malčice preznojavaju.
Treba razmisliti i ko treba da donese istorijsku odluku. Onaj ko je donese biće upisan u istoriju, a zna se ko piše istoriju u Crnoj Gori, ko je glavni istoričar. I on bi, najradije, odlučio - da se još ne odlučuje. Poziv je došao i za sada je to dovoljno. Mislim, dovoljno da se poziv koristi kao glasački listić na predstojećim izborima. A prijem u članstvo neka popričeka - do sljedećih izbora.
Parlament bi, takođe, želio da štrbne parčence istorije. Ali... uvijek ima ono ali... Nijesu baš... kako da kažem... nemaju neki kredibilitet. Malo su mi promiskuitetni: jedni iz vlasti očijukaju sa opozicijom, a drugi iz opozicije otvoreno flertuju sa vlašću. Istina, ne može im se osporiti i da su neki od njihovih saveza nastali kao u Bibliji - bezgrešnim začećem, nezavisno od izbora. Problem je što njihovi eksperti za geografiju i ornitologiju ne mogu da se usaglase ko je vlast, a ko satelit, ko je preletač, ko opozicija, a ko prevrtač, ko je zavisan ko nezavisan... Kako će se tek dogovorili oko pisanja istorije.
Neko će reći: pa dobro, neka odluče građani. Sjajno, ali nema građana. Sahranili smo ih krajem prošlog vijeka. Ovo što je ostalo nije dovoljno ni za pelcer. Ostaje dakle narod. Glas naroda je glas Boga, a Bog zna šta je najpametnije. Malo morgen, rekao bi nekadašnji idol i gospodar naših gospodara. Bog ne stanuje ovdje, ne bar nekoliko posljednjih decenija. I on nas je napustio. A i šta bi nam. Mi smo bogovi. Hoću da kažem da imamo naše bogove i da je svako od nas, bar jednom u životu, vidio svoga boga.
Zbog toga je Crna Gora i puna savjetnika, eksperata, stručnih konsultanata. Kako domaćih tako i izvanjaca. Kud god se okrenem neko me savjetuje. Svi znaju sve. Milina. Otvorim novine: evo savjetnici, uključim TV: eksperti, na internetu - konsultanti. U posljednje vrijeme se ustručavam i konzervu da otvorim. Bojim sa da ne iskoči neki strani ekspert da mi kaže šta je za mene najbolje. Prosto me blam što sam neznaven pa on iz bijeloga svijeta dolazi da me savjetuje.
Zamalo da zaboravim nevladine i vladine nevladine organizacije, intelektualce (i pri i post pejd), univerzitetske profesore, dobrovoljce, političare, posebno one koji na izborima imaju manje glasova nego članova familije. Njih je tek milina slušati. Pa mediji. Jotovani i oni drugi. I na ćirilici i latinici.
Svi oni: strani i domaći, vladini i nevladini, plaćeni i pretplaćeni, zvani i samozvani, u minut - dva, na okruglim i četvrtastim stolovima, načisto pa u centar, sve znaju i sve što kažu - istina je. Živa istina. Kao u parlamentu. Vaistinu. Na njihovu se riječ možemo zakleti ispod Bogorodičinog kola ili na Ćivot. Maziju možemo vadit.
I svi se trude da nam, na ekspertskom nivou, objasne šta za novi svjetski poredak znači ako prihvatimo poziv za članstvo u NATO. Od nas mogu da nauče, primjera radi, kako se i bez bombardovanja može uništiti čitava ekonomija jedne države. Shvatiće koliko je pogrešno njihovo poimanje da državna imovina pripada državi a ne državnicima... Specijalisti pojašnjavaju kako će, nakon udruživanja NATO-a sa Crnom Gorom mnogo toga biti drugačije. Čak će i murve u Bjelopavlićima, smokve u Pješivcima i drenjine u mome selu rađati bar dva puta godišnje. Minimum. A tek u zapadnoj Evropi. Šteta što smo, malo ishitreno, odlučili da Mamulu ustupimo za izgradnju kockarnica. Kakav bi to Gvantanamo bio. Sa pedigreom. I tradicijom. Crna Gora, inače, slovi za najljepši zatvor na svijetu.
Ima, naravno, i drugačijih mišljenja, koja malo više naginju vojnoj neutralnosti u naručju Majčice Rusije. Htjeli bi da, zajedno sa Srbijom, naravno u paketu i neutralno, postanu dio Ruske imperije. Od Debeloga Brijega do Vladivostoka. Onomad su odlučili da zaobiđu Srbiju. Razočarao ih Vučić. Švrćka se sa Evropskom unijom i sa NATO. Zato su se i konektovali direkno sa Putinom. No, ima tu i jedan mali problem. Treba da učimo ruski. A tek smo se počeli navikavati da spikamo na engleskom. Ako sad budemo morali i ruski, nema majčinoga sina koji će uz sve to stići da nauči maternji.
Nije šala donositi istorijsku odluku. Sudbina svijeta zavisi od nas. Zato, neka nas ne čudi što se sva pamet ovoga svijeta sjatila u Crnu Goru. I zvani i nezvani. Malo se miješaju, a malo ne miješaju u naše unutrašnje stvari. Vole ljudi da budu internisti. Sve ovo me podsjeti na jedan događaj sa kraja prošloga vijeka, kad su strani konsultanti i eksperti započeli okupaciju Crne Gore. Po pričanju, desilo se otprilike ovako:
Čuvao jedan starac, ugledan domaćin, stado ovaca na Lukavici. Dolazi džip. Iz njega izlazi Odijelo. Bijela košulja, mašna, tašna, lap top, satelitski telefon... Prilazi starcu i nakon pozdrava i kurtoaznog razgovora, pita:
- Šta ćeš mi dati ako pogodim koliko imaš ovaca?
- Daću ti ovcu. Hajde reci.
- Imaš 268 ovaca. Jesam li pogodio?
- Jesi. Uzmi ovcu. A sad da ja pogodim ko si ti.
- Ko sam ja?
- Ti si strani konsultant.
- Kako znaš?
- Kao prvo, došao si i ako te niko nije zvao. Drugo: kazao si mi ono što i ja sam znam. I treće: vrati mi šarova i uzmi ovcu koju sam ti dao.
Bonus video:
