Zvao me nekidan u dva iza ponoći Jim da ispriča što mu se danas dogodilo. Ne znate vi Jima Marshalla, Škota što je 1994. došao na dvije-tri hefte u Mostar, pa ostao u Bosni dvadeset dvije godine. I dan-danas tako živi u Sarajevu, ima posao, ženu, dijete i običaj da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča što mu se danas dogodilo.
Elem, bio Jim u Službi za poslove sa strancima u Pijačnoj ulici na Stupu, da uredi papire za produženje boravka u Bosni i Hercegovini, kad u redu ispred njega nekakav stranac prišao šalteru i ljubazno se obratio službenici, objasnivši joj na engleskom kako želi prijaviti boravak u BiH. A ova mu na perfektnom bosanskom odgovorila kako joj je žao, ali da u Službi za poslove sa strancima govore samo bosanski jezik.
Stao, eto, siromah Jim pa se čudom čudi kako to u Službi za poslove sa strancima ne znaju engleski jezik, a ja stao pa se čudom čudim Škotu što, eto, dvadeset i dvije godine živi u Bosni i Hercegovini, a još je siromah shvatio nije, pa joj se i dalje čudom čudi. To, naime, da službenici u Službi za poslove sa strancima ne znaju strane jezike sama je definicija Bosne i Hercegovine, i njen najdublji, upravo suštinski smisao. U školama se ovdje govori turski, na poslu engleski, u džamijama arapski, a bosanski se govori samo u državnim službama za poslove sa strancima.
I kad bi mene sutra, štajaznam, Mak Dizdar na ulici zaustavio i pitao "oprostite, kto je ta, šta je ta, da prostiš, Bosna?", ja bih mu odgovorio ovako: Bosna da prostiš jedna zemlja imade u kojoj, kako bih ti rekao, u Službi za poslove sa strancima ne znaju strane jezike.
Kao u onom Kožinom vicu - pričao sam vam ga već na ovom mjestu, sjetit ćete se možda, prije četiri godine - kad su Mujo i Suljo besposleno sjedili u kafani, pa im prišao nekakav čovjek, vidjelo se da je stranac i prije nego je progovorio. "Ekskjuz mi", obratio se on ljubazno Muji i Sulji, "du ju spik ingliš?" Mujo i Suljo samo se pogledali. "Nou", sjetio se onda Mujo. "Und dojč?", nasmiješio se stranac s nejasnom nekom nadom, "šprehenzi dojč?" Suljo slegnuo ramenima, a Mujo ponovio: "Nou." "Parle vu franse?", nastavio je čovjek. "Parla italijano?... Nederlands? Norsk? Svenska?" "Nou, nou", vrtio je glavom Mujo. "Okej", zastao je stranac i protrljao sljepoočnice. "Espanjol? Habla espanjol?... Portugeš???" "Jok", odgovorio mu sad Suljo, pa se odmah ispravio: "Nou."
Vidio neznanac onda da je sve uzalud, pa izašao iz kafane, a Suljo se uhvatio za glavu: "Joooj, meni sad pravo neugodno." "Što?", okrenuo mu se Mujo. "Pa nijedan jezik ne znamo, baš ko pravi papci!", odgovorio mu ovaj. "Pa??", pogledao ga Mujo. "Eno ga čovjek govori devet jezika, pa kakve mu fajde?"
Tako je, eto, golemi, nepoznat i neprijateljski bijeli svijet izgledao prije četiri godine gledan iz bosanske kafane. Jedino što su se Mujo i Suljo u međuvremenu zaposlili u Službi za poslove sa strancima.
Gdje drugo, uostalom? Bez ikakve škole i kvalifikacija, bez znanja jednog jedinog stranog jezika, nesretnici su se mogli zaposliti jedino u Ministarstvu vanjskih poslova, Agenciji za unaprjeđenje stranih investicija ili Službi za poslove sa strancima. Barem engleski da su naučili, mogli su biti konobari u onoj kafani.
Tako je, kažem, golemi, nepoznat i neprijateljski bijeli svijet izgledao prije četiri godine, gledan iz kafane, a tako izgleda i danas, gledan kroz staklenu pregradu na šalteru u Pijačnoj ulici. Daleki je taj bijeli svijet - pisao sam tada - izmislio parlamentarnu demokraciju, građansko društvo, sekularnu državu, ljudska prava, nezavisno sudstvo, Europsku uniju i trista čuda, i kakve mu fajde? "Nou", kratko mu sliježući ramenima odgovore Bosanci.
Dvadeset četiri jezika govori ta, kako se zove, Europska unija, a sve joj džabe. Dolazili europski povjerenici i komesari u Bosnu i Hercegovinu, pa prolazili kao onaj stranac - pričao mi u to vrijeme Kožo - što je ušao u Konzumov granap kraj njegove radnje, dohvatio bocu viskija s police i doviknuo prodavačici na kasi da je nešto pita, "Ekskjuz mi…?", a ona ga, prestravljena, brže-bolje prekinula: "Nou!".
Lako, međutim, što se tome čudom čudi zbunjeni stranac u Konzumovom granapu, lako što se tome čudom čude i stranac u Mujinoj i Suljinoj kafani, i Jim Marshall na šalteru Službe na Stupu, već se tome - čitali ste u novinama - čudom čude i u Centralnoj banci BiH, gdje su nedavno izdali službeni izvještaj o direktnim stranim ulaganjima za 2015. godinu, pa zapanjeno konstatirali da su ionako mizerne strane investicije u Bosni i Hercegovini gotovo prepolovljene u odnosu na prethodnu godinu.
Nekidan tako, i o tome ste čitali, ugledni švicarski biznismen Edmond Offermann povukao donaciju od tri milijuna eura za rekonstrukciju trebevićke žičare. Došao nesretnik u Sarajevo s donacijom - da dakle pokloni, a ne da investira! - pa sa torbom punom para pokucao o ono staklo na šalteru Službe za poslove sa strancima, "Ekskjuz mi…?", a otamo mu odmah prestravljeno odgovorili: "Nou!" Herr Edmond onda, šta će, odustao i povukao se.
I da čovjek ne zna te stvari, mogao bi kao dobru pročitati vijest objavljenu istog dana kad je nesretni Škot Jim Marshall svoju nevjerojatnu zgodu prepričao na Fejsu, da se otamo raširi golemim, nepoznatim i neprijateljskim bijelim svijetom iza staklene pregrade na šalteru Službe u Pijačnoj ulici. Istog dana objavljeno je, naime, da je predsjednik Predsjedništva Dragan Čović u Bruxellesu službeno predao zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.
Povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn - čuli smo na televiziji - izjavio je kako je "ovo veliki dan za Bosnu i Hercegovinu". "Ovo je tek početak dugog puta na kraju kojega bi rezultat trebao biti punopravno članstvo BiH u Europskoj uniji, ali još puno treba napraviti do tada", rekao je gospodin Hahn, a s njim se složila i visoka povjerenica Unije za vanjske poslove Federica Mogherini: "Mnogo je učinjeno posljednjih mjeseci, ali ostalo je još mnogo posla."
Još puno treba napraviti? Ostalo je još mnogo posla? Naravno. Za početak, prevesti zahtjev na engleski.
Kako su nam, naime, objasnili, procedura je sljedeća: nakon podnošenja zahtjeva BiH Vijeće Europe od Europske komisije traži takozvani "avis" - mišljenje - a prvi korak Komisije je opsežni upitnik koji šalje državi podnositeljici zahtjeva, s nekoliko hiljada pitanja o zemlji, osnovnim podacima, političkom i pravnom sistemu, strukturi stanovništva, ekonomskim potencijalima, usklađenosti s europskim zakonodavstvom i ostalim Uniji zanimljivim stvarima.
Kakav sad "avis", kakav bolan upitnik?
Nekoliko hiljada pitanja?!?
"Nou!"
Bonus video:
