Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sjedio Mujo uvečer sam u kući i gledao na televiziji Zonu sumraka, priče iz pete dimenzije - a pravo stravična epizoda bila, dobro se Mujo na kauču usro - kad odjednom netko pokucao na vrata. Raskovao se nesretni Mujo od straha, stišao ton na televizoru, kad onaj pokucao još i glasnije. Mujo onda tiho prišao vratima, progutao knedlu i oprezno upitao: "Ko je?" Glas izvana glasno podviknuo - "Ja sam!" - a Mujo ublijedio kao krpa, sav se ispipao po prsima, ramenima i licu, pa u nevjerici procijedio: "Ja?!?"
Dobro, to je samo vic - lako se zajebavati nekome s druge strane paranormalnog, iz neke od one četiri dimenzije s one strane Mujinih vrata - ali s ove strane, s Mujinog kauča, Bosna i Hercegovina uređena je upravo kao Zona sumraka, cijela je Bosna jedan veliki Akšam-sandžak.
I da se mene pita, kao što me se ne pita, za bosanskohercegovačku bih himnu - ako već mora bez teksta - ja bogami proglasio onu temu francuskog kompozitora Mariusa Constanta, svima dobro poznatu iz špice Twilight Zone. Noge bi se odsjekle strašnim Belgijancima kad bi u oktobru, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, na travnjak Stadiona kralja Baudouina u Bruxellesu istrčali mrki reprezentativci Bosne i Hercegovine, a s razglasa krenula himna: "Ti du ti du, ti du ti du…"
Ima u tom troivišenacionalnom Akšam-sandžaku briljantnih identitetskih horrora - "Ja?!?" - a ima i komada klasične Zone sumraka, kao da ih je sam Rod Serling pisao. Poput one kad su se dva sarajevska tramvaja sudarila onomad kod Tehničke škole, točno na istom mjestu s kojega je točno dvije godine ranije Mevlid Jašarević pucao po američkoj ambasadi. Kad je tako na istom mjestu "šestica" na putu prema Ilidži udarila "trojku" s Ilidže, otkrilo se - sjećate se svi te jezive priče - kako su se već jednom isti tramvaji sudarili na istom mjestu: tramvaj prema Ilidži imao je tada garažni broj 215, a onaj s Ilidže 228, i kad je potonji karamboliran završio u starom željezu - zamijenjen tramvajem s garažnim brojem 222, kojemu je broj potom promijenjen u 228 - nekoliko godina kasnije, eto, na istom se mjestu tramvaj broj 228 opet sudario s istim onim tramvajem broj 215. Ti du ti du, ti du ti du…
To je, shvaćate, bosanska Zona sumraka: pola Sarajeva i dan danas s nelagodom prepričava jezovitu epizodu s tramvajima, priču "sa šejtanske strane", a Mevlida zaboravili sutradan.
Ima, međutim, i onih klasika Twilight Zonea u kojima se junak probudi u petoj dimenziji, s one strane mogućeg, pa se zatekne u svijetu izokrenutom naopako poput čarape. Prije samo tridesetak godina takve su priče bile zajebancija i vicevi - "Ja?!?" - kakve su pisali Nadrealisti, poput one njihove kultne s Radom Pendrekom, policajcem što se probudio jednog od onih jutara "nakon kojih više ništa neće biti isto" - ti du ti du, ti du ti du… - zatekavši se u uvrnutom i izvrnutom svijetu u kojemu policajci demonstriraju po gradu, a demonstranti ih pendreče, privode i ispituju.
Takvog su se jednog jutra, "nakon kojega više ništa neće biti isto", ovih dana probudili menadžeri Sarajevo City Centra, najvećeg trgovačkog centra u državi, otkrivši kako se za stolovima ispred kafića i fastfudžinica na trećem katu okupljaju sarajevski srednjoškolci i studenti, pa - uče.
Pročulo se, naime, među sarajevskom omladinom za fino mjesto u centru grada gdje se za ovih hladnih, ćumurastih i maglovitih dana može naći slobodan stol, pa u suhom i toplom pripremati domaće zadaće i ispite, i uskoro je treći kat Sarajevo City Centra izgledao poput univerzitetske biblioteke. Toliko je pojava uzela maha da je zbog pritužbi vlasnika fast-kafana, koji su se žalili kako klinci samo zauzimaju skupi arapski poslovni prostor - pa satima sjede za stolovima, bulje u knjige, pišu u zadaćnice i ništa ne naručuju - menadžment Centra studentima i gimnazijalcima nekidan, čuli ste tu jezivu priču, odlučio zabraniti učenje za stolovima SCC-a.
Jebo te Zona sumraka, Rade Pendrek i svi Nadrealisti do zadnjeg, ovoga se Đuro i Nele ni na domaćem maksuz-cracku s Majevice nikad dosjetili ne bi: uprava shopping-centra izbacila studente koji su se tu okupljali da spremaju ispite!
Razularene maloljetničke bande iz okolnih srednjih škola, građevinske i mašinske, klanovi iz najzajebanijih sarajevskih gimnazija, Prve, Druge i Obale, i najgori od svih, studentski gangovi iz obližnjeg Filozofskog fakulteta, strah i trepet Vrbanje, upadaju tako u blještavi Sarajevo City Centar, poput divljih hordi penju se na treći kat, zauzimaju tamo sva mjesta ispred Food Galleryja, Pizza Montane i ostalih brzoaščinica, naočigled ustravljenih posjetitelja SCC-a vade iz ruksaka bilježnice, laptope i knjige, pa otvoreno pred svima čitaju i zapisuju.
Niti topli sendvič da naruče, a kamoli pizzu s inćunima - samo se bahato baškare po stolovima, pa kao u nekoj košmarnoj bosanskoj verziji Paklene naranče glasno razvrstavaju kemijske elemente po atomskim brojevima, analiziraju likove Hasanaginice, rješavaju linearne jednadžbe i svađaju se je li Boga ubila postmoderna ili Friedrich Nietzsche.
Došao tako SCC na zao glas, pristojni ga sarajevski zgubidani, jalijaši, šverceri, narkomani i sitni lopovi počeli izbjegavati, zlatna mladež i gradske starlete, udavače, očajne kućanice i "domaćice sa Bosfora" prestrašeni se vratili u BBI, i "više ništa nije bilo isto". Sve dok na kraju uprava nije angažirala osiguranje da se obračuna s obijesnim gimnazijalcima i divljim studentima orijentalne filologije. Kako bi to rekao Mujo, "što se ne drogirate kao sva normalna djeca?".
I opet će sve biti kako je vazda bilo i kako vazda biti treba, probudit će se Rade Pendrek u svijetu gdje demonstranti demonstriraju, a policija ih mlati, vratit će se sarajevski starleti i jalijašice u svoj Sarajevo City Center, da žvačući hamburgere razvrstavaju Zarine majice po brojevima i svađaju se jesu li Versacea ubili plaćenici mafije ili Dolce i Gabbana.
Najnovija epizoda bosanske Zone sumraka, u kojoj su se usred najvećeg konzumerističkog hrama u državi okupljali učenici sa zbirkama zadataka iz matematike, ostat će tako trajna opomena kako bi jeziva Bosna i Hercegovina bila kad bi jednog dana slučajno postala normalna zemlja iz uvrnute, pete dimenzije, one u kojoj se kontaju pamet i znanje.
(Oslobođenje)
Bonus video:
