Kad turisti kupuju suvenire, na kojima su uz crnogorsku zastavu, 10 “lijenih” crnogorskih zapovijesti i kad takve suvenire prodaje državno preduzeće (Pošta Crne Gore), za Ministarstvo kulture to je promocija ponude elitne turističke destinacije.
Kad visoki državni funkcioneri, političari, sportisti... obuku kupaće gaće sa nacionalnim simbolom, to je izraz patriotizma.
Kad gradski žestoki momci pokažu bicepc sa istetoviranim grbom, onda je to lični izbor i ukras, ali i vječna pripadnost naciji.
Problem nastaje onda kada umjetnici u svoja djela utkaju bilo koji nacionalni simbol. To je, za državni resor koji bi trebalo da brine i o umjetnicima i o poštovanju simbola - čije nazive, suprotno pravopisu, piše velikim slovom - jeres. A jeres treba hitno zakonom disciplinovati.
Za neupućene, evo malo pojašnjenja:
Nacionalni simboli - zastava, himna, grb svjedoče o istoriji nacije, njenim mitovima i idealima. Njihova značenja - u normalnim okolnostima, bez politizacije - podstiču emocionalnu vezanost za naciju, kristalizuju identitet i pomažu ljudima da se osjećaju povezanim sa nečim izvan najuže porodice i zajednice. Stoga ne iznenađuje što se neki osjećaju uvrijeđeni kada smatraju da se ne poštuje nacionalni simbol.
Nacionalne simbole treba poštovati - ali ne nužno na način na koji većina ljudi misli. Nacionalni simboli zaslužuju poštovanje, ne zato što su statični prikazi nepromjenljivih ideala, već zato što nude žarišnu tačku za različite djelove društva da se izraze i upravljaju onim što ih ujedinjuje i predstavlja. Upravo zato što nose značenje, vrijednosti i ideale, nacionalni simboli su važan prostor za raspravu i transformaciju.
Stalno diskutujemo o tome koji simboli predstavljaju naše kolektivne ideale i kada im je potrebno da se promijene. Nacionalni simboli trebalo bi da nas navedu da razmislimo o tome šta je to što je odabrano da predstavlja sve građane Crne Gore, ali i čije su riječi izostavljene, o čemu se pričaju priče, a o čemu se ćuti - na silu.
Diskusije o nacionalnim simbolima, njihova umjetnička čitanja postaju razgovori koji vraćaju marginalizovane priče u medije i javni diskurs. To je ono što daje značaj nacionalnim simbolima.
Svaka generacija nanovo razmišlja šta je nacija i kako bismo se trebali odnositi prema njoj. Ovaj proces se rijetko odvija glatko, ali je neophodan. Nekima to pričinjava nelagodu jer, u određenom trenutku, mogu pomisliti da je najbolji način poštovanja bilo kojeg nacionalnog simbola - tretirati ga kao neprikosnovenog. Stabilnost, konstanta osjeća se kao utjeha, a promjena kao prijetnja. Ali, ovo je lažna dihotomija.
Naprotiv: debata i ponovna preobrazba su imperativ demokratije. Dakle, najbolji način da se poštuju nacionalni simboli je prihvatanje trenutka kada nas prisiljavaju da ponovo procijenimo njihovo značenje - kroz umjetničko djelo, performans, muzički komad...
Bonus video:
