U dubinama Malstrema je slavna pripovjetka Edgara Alana Poa, u kojoj glavni junak, ujedno i jedan od naratora, priča kako je preživio apokalipsu velikog ponora u Sjevernom moru. Vođen nagonom za samoodržanjem i logikom zdravog razuma, uspio je da odoli pomahnitaloj centripetalnoj sili koja ga je vukla direktno u otvoreni bezdan. Vraćen na površinu, živ i potpuno sijed, dočekao je čas kada se ponor napokon zatvorio, i kad je more postalo nevino i glatko, kao da do maločas nije bilo neman. Moćnijim od stihije čovjeka je učinila pribranost i grozničava svijest da se našao u vlasti nečega što ga nemjerljivo prevazilazi, ali i nečega sa čim se, bez predaje, mora boriti.
U tajanstvenost i strahotu ponora bili su zagledani i Bodler, i Rembo, i Malarme, i Dis. Ponor je bio ekvivalent svijeta kojem su pripadali i anticipacija dolazećeg. I zaista, šta je drugo ovo strahotno čudo koje živimo do nesagledivi poovski ponor?!
I šta danas, u opštem krvoproliću i užasu, da misli obični mali čovjek? Kome ili čemu da se okrene? Kojoj sili da se prikloni? Americi? Rusiji? Islamskoj državi? NATO-u? BRIKS-u?
Vlade država će, naravno, nastaviti svoje žongliranje, priklanjaće se ovoj ili onoj strani, zavisno od položaja, okolnosti, interesa, sluganske prirode ili čega drugog. I naravno, kao i dosad, hvataće ovog direktnog potomka Jozefa K. u kafkijanske mreže svoje politike. Vucaraće ga kroz svoje tajne prolaze, kroz memljive podrume, kroz zagušljive mračne kafkijanske tavane, uvlačiće mu strah u kosti, pokušavaće i uspijevaće da ga oblikuju prema svojim potrebama i ciljevima.
Pa ipak, ta „slamčica među vihorove“ zvana Čovjek, gle čuda, misli, i sve jasnije vidi konture ponora kojim se vrtoglavo kreće naniže.
Koliko god mali i običan bio, misleći čovjek današnjice napokon je složio sve kockice ove nevjerovatne slagalice zvane Svijet. Kocke su umrljane ljudskom krvlju, mirišu na smrt i naftu. Čovjek osjeća da su i njegove ruke nekako uprljane. Zadugo nije primjećivao, ili nije htio da vidi, da je završna slika koju konačno uobličava zapravo krvavo ratište - mapa svijeta na kojoj se igra „riziko“, popularna i zarazna društvena igra o strategiji ratovanja u kojoj pobjeđuje onaj ko osvoji najviše teritorija, po mogućnosti čitav svijet.
Čovjek osjeća mučninu dok gleda sve to. Jedna kocka viška, komad teškog kamena, kakav su nekada na čudesan način podizali robovi u Egiptu, pritisla mu je dušu, i ona tone u bezdan straha i sveopšteg ništavila.
Taj kamen je u stvari spoznaja da su putevi kojima će biti poveden zapravo pogubni, da ne postoje nikakve evropske unije, amerike, rusije, vojni ili ekonomski savezi, konferencije, sporazumi, dogovori, koji će čovjeka dovesti do napretka. On se topi u crnom zlatu Srednjeg istoka, u ulju pustinjskih bušotina, duša mu ističe kroz gasovode, prašti kroz bombe i kalašnjikove, krvari niz sirijske, libanske, afričke, pariske pločnike, truje se na poljima genetski modifikovane hrane, izdiše kroz dimnjake gigantskih postrojenja, gori u paklu nuklearnih elektrana, valja se i davi u blatu svjetskih i domaćih medija.
Pa, što nam, poslije svega, ili usred svega ovoga, ostaje?!
Ništa, sem sopstvene misli, i ruke bliskog bića čija je nemoć i sudbina ista - sudbina propadanja u bezdan, koji su, potpomognuti nama, kreirali moćnici. Možda mi nećemo dočekati konačni pad, ali malo je vjerovatno da će ga naši potomci izbjeći. Pad je ono što im, pokraj sveg tehnološkog razvitka, ostavljamo u nasljeđe. „Svijet škripi i prijeti da se sruši“, rekao je još prije petnaest godina Ernesto
Sabato u čuvenom eseju „Otpor“. Gdje će drugo nego u poovski ponor?
No, za razliku od Poovog junaka, mi, današnji ljudi, uprkos svim svojim znanjima i spoznajama, ne činimo bezmalo ništa da se odupremo ovom sunovratu. Uvjereni smo da smo, svi ponaosob, isuviše mali da bismo mogli bilo šta zaustaviti ili pokrenuti. Od nas ne zavisi ništa. Pa ipak, zaboravljamo da čineći male, naizgled neznatne korake brige za svijet i za drugog čovjeka, ma koje boje kože, vjere ili nacije bio, pružamo otpor ponoru. Isto tako, zaboravljamo da udružene i objedinjene fuzijom ljubavi, sve male pojedinačne sile, postaju jedna velika. U ovome je zapravo naš jedini spas.
Zato, da se još jednom vratimo Sabatu: „U ovom ćorsokaku u koji smo danas zapali, obnova čovjeka i svijeta ukazuje nam se NE kao jedan od mogućih izbora, već kao nešto tako neodložno kao što je rođenje djeteta kada za to kucne čas“.
Inače…
Bonus video:
