Već dugi niz godina Branka Bogavac živi u Parizu. Osoba je radoznalog duha sklona da se posveti umjetnosti i književnosti na svoj način. Da živi kontakt sa velikanima kulture pretpostavi svim drugim oblicima stvaralaštva.
Suštinski o suštinskom
Njena knjiga Od beznađa do nade fascinantna je po mnogo čemu. Iznenađenje za naš duh i intelekt. Po autorima koje je Branka Bogavac intervjuisala, po znalački odabranim tematima razgovora, po nevjerovatnim sudbinama njenih sabesjednika. Ona je uspjela da čuje glasove umjetnika iz različitih civilizacija, da istakne njihov način razmišljanja, misao o životu, umjetnosti i politici. Sa ključnim stavom koji je bodrijarovskog tipa da pakao u ljudskim odnosima nastaje onda kada se želi poništiti različitost, kada se darovitost smatra nepoželjnom, kada se ljudi žele ujednačiti prema ideološkim kriterijumima. Poruka Brankine knjige jeste upravo da je autentičnost ljudske individualnosti u njenom stvaralaštvu i neponovljivosti. U originalnosti i potrebi za različitošću, za negacijom istosti, jer istost znači pakao u međuljudskim odnosima.
Sve u svemu, ideje o umjetnosti, politici, životu do kojih dolazimo kroz Brankina pitanja predstavljaju zaokruženu mudrost velikih autora, pročišćena iskustva, ovjerena kroz stvaralački rad i umjetnost. O suštinskim pitanjima oni govore suštinski. Dakle, jednostavno. Njihova znanja nisu preuzeta iz knjiga, ona su istinita ne samo u smislu forme već duboke unutrašnje veze sa klicom života.
Svaki čovjek je tajna, zagonetka. U životopisima velikih ljudi postoje čudesni znakovi. Branka Bogavac zna da tu zagonetnu Sfingu, razotkriva prirodno tokom razgovora. Rezultat je Knjiga kao rijetko koja, jer u njoj ne govori jedan autor, već brojni umjetnici, književnici, skulptori, filmski i pozorišni reditelji, pjesnici. Knjiga jeste sinergija različitih života i stvaralačkih impulsa. Kao u antičkim filozofskim školama dijalog i dijalektika pitanja i odgovora su optimalan način da se od sagovornika izvuče njegovo skriveno znanje, pogled na svijet, promišljeno razumijevanje događaja. U svetom trojstvu: ljubav, vjera i nada kao u poslanici apostola Pavla i ovom knjigom učimo da je nada u prvom planu, ona čuva od beznađa, svjetlost je kao jaspis dragi kamen, svjedočanstvo o neuništivosti ljudskih pregnuća.
Moralna savjest vremena
Dvije ključne tačke čine ovu knjigu posebnom. Prvo, biografije samih umjetnika, a zatim njihova suptilna razmišljanja i način kako iz svog bogatog životnog iskustva izvode samosvojne zaključke. Ovi sanjari, jeretici, često i otpadnici, poklonici su pravde i slobode. Istine za koju polažu svoj život. Branka Bogavac zna, po nekoj čudesnoj intuiciji, da dopre do njihove savjesti, najintimnijih doživljaja i to onih ljudi koji su najčešće postavljeni u jaspersovski rečeno graničnim situacijama. Simptomatično je da je većina Brankinih sabesjednika prošla ideološku torturu i golgotu totalitarizama XX vijeka. Gao Sinđijan, nobelovac koji je emigrirao iz Kine prošao je užase "kulturne revolucije". Đerđ Konrad, mađarski i srednjoevropski pisac zatvoren je tokom Mađarske revolucije. Ruska poetesa Bela Ahmaduljina, u odbrani Solzenjicina i Paradžanova doživjela je protjerivanje iz Moskve i život u provincijalnoj bijedi. Efim Etkind istjeran je kao nepoželjan iz svoje zemlje. Atik Rahimi došao je u Pariz, dobio Gonkurovu nagradu kao izbjeglica iz Avganistana. Adonis, sirijski pjesnik izbjegao je u Pariz. Fernando Arabal, pozorišni pisac poznat je po svojim slobodoumnim pismima generalu Franku. Irina Jemeljanova svjedoči o iskušenjima Borisa Pasternaka i zatvorima njegove poslednje ljubavi Olge Ivinske koja je bila inspiracija za Laru. Miguel Anhel Estrelja, pijanista svjetskog renomea, Argentinac, preživio je torturu vojne hunte. Imre Kerteš, nobelovac stradao je u Aušvicu. Mihail Rudi, potomak belogardejske porodice osjetio je strahote i zlo na svojoj koži. Elena Kadare govori o stradanjima sa suprugom Ismailom Kadareom od jednoumnog režima. I tako redom...
U Brankinim ispovijestima praktično doznajemo da patnja i stradanje nemaju nacionalna obilježja. Stradanje je vezano za sve neslobodne političke sisteme koji po nekom neobjašnjivom nagonu progone svoje najdarovitije umjetnike. Upravo one koji će u kasnijem dobu važiti kao simboli svojih zemalja i naroda.
No, po svemu sudeći ostati živ uprkos patnjama, ostati čovjek i sačuvati moralnu supstancu, sačuvati unutrašnju nezavisnost i slobodu jeste najznačajniji čovjekov zadatak. Umjetničko stvaranje je za sve bilo otpor diktaturama, moć da se u komplikovanim uslovima, opstane odbijajući svaku poniznost. Jer oni ostaju kao seizmički osetljiva moralna savjest vremena. Konrad ističe: "Pisanje je spasavanje od zaborava." Dodajmo - autoritarni režimi obrušili su se svom težinom na svoje najtalentovanije umjetnike i kulturne poslenike. Paradoks upravo na one koji su proslavili svoje matične domovine koje su ih u jednom momentu stavile na stub srama. Drugi paradoks, ideologije i politike su prolazne, umjetnost vječna. Treće, progonitelji od čijeg se imena kao u groznici tresao svaki građanin biće pomenuti najčešće u vezi progonjenih koji su svojim djelom ušli u istoriju. Pa važi jednom za svagda: bolje je biti među progonjenima nego progonitelj.
U tom kontekstu zaključimo, postoji neko staro nerazumijevanje između umjetnosti i politike koja ima totalitarni karakter. No, iz ovog spora umjetnici izlaze kao pobjednici. Ako ne u svom vremenu onda svakako u budućnosti. I to je neka vrsta metafizičke pravde.
Mozaik (is)povijesti
Poseban segment Brankinog rukopisa čine sadržajni intervjui sa Valentinom Jevgenjevnom koja kritikuje polifoni bahtinovski pristup Dostojevskom, smatrajući da pisac jasno zastupa svoje filozofske i političke stavove. Zatim, Frederik Begbede, poklonik Siorana, nihilista u potrazi za Bogom na originalan način predočava ideje o francuskoj avangardi i potrošačkom društvu. Dominik De Santi, romanopisac svjedok je našeg doba. Adonis, sirijski pjesnik, poklonik Heraklita nadahnuto govori o poeziji kao muzici duše, vjerujući da svaki veliki pjesnik daje stvarima novo ime. Paradžanov govori o gruzijskom filmu, o svojoj filozofiji života i poručuje: "Gledajte narod, ljude, životinje, nebo... čitajte Bibliju da biste postali umjetnik i shvatili bit". Umjetnost jeste san, reakcija na realnost kao što čitamo u intervjuu velikog Ernesta Sabata.
Kao naročitu vrijednost u Brankinim izborima ističemo ženske sabesjednike, u prvom redu Katrin Mije, istoričarku umjetnosti koja je ispitivala i eksperimentisala sa tijelom, zatim Eleonoru Kadare sa upečatljivo ispripovjedanom ljubavnom istorijom. I naravno, slavni par Borhes u viziji darovite Marije Kodame.
Ovaj svojevrsni katalog je mozaik ispovijesti u kome saznajemo da Borhes nije tražio od religije da mu objasni čudo života, već od umjetnosti. Knjiga je pisana u formi intervjua kao žanra, ali je mnogo više od toga. U prilici smo da se upoznamo sa raznovrsnim stvaralačkim genijima našeg stoljeća, neposredno. Pročitavši knjigu do kraja zaista smo duhovno bogatiji, upoznati sa mnoštvom raznovrsnih ideja, jezički i misaono visokog ranga. Doznajemo šta je umjetnost, smisao stvaralaštva, odakle dolazi inspiracija, zašto se ideologije plaše neistomišljenika. I to da u kontekstu istorije nije moguće pomiješati slobodu i neslobodu, istinu i laž.
Neobjašnjiva sila života
Branka Bogavac nas u tom zamršenom lavirintu različitosti vodi znalački. Zaokružuje se jedan život od početka do kraja. Nakon tog postupka veliki umjetnici postaju nam bliskiji jer smo nevidljivim Arijadninim nitima povezani sa njihovim pojmovima o svijetu, ličnim problemima, proživljenim strastima, čudom koje se zove život. I neobičnim okolnostima koje se pronalaze u njihovim konkretnim životnim situacijama. Tako imamo dokaz o neuništivosti stvaralačke energije. Oni koji su se samim čudom spasili iz okrutnih vremena postaju njegovi slavni svjedoci. Sa idejom da glavna tema umjetnosti nije smrt i umiranje, već neobjašnjiva sila života.
Pred nama je rijetko ozbiljna knjiga posvećena značajnim imenima, tematski i idejno snažna. Od autora kosmopolitskog duha iz ovih pariskih razgovora, u gradu koji s pravom predstavlja kulturnu prijestonicu svijeta, duboko smo uvjereni da nema prepreka za umjetnike i stvaraoce. Ali i gotovo da nema književnog autoriteta u svjetskim razmjerama do koga Branka Bogavac ne može doći, uspostaviti komunikaciju. Nekad nam i sam nastanak intervjua izgleda kao nevjerovatna kombinacija sreće i slučaja. Možda i kao rezultat one obdarenosti i vitalnosti koje je Branka Bogavac povukla sa svojim genetskim nasljeđem iz doline Lima i narativnom kulturom čiji je pravi izdanak.
Da zaključimo, umjetnost je kao i ljubav, ne može se definisati. Čovjek je stvoren da bi stvarao. Umjetnici su kadri da uspostave poseban odnos između čovjeka i svijeta, odnosno između osjećanja i svijeta. Svi oni na kraju svjedoče da je ljubav ona sila koja ih je održala i koja ne dopušta osvetoljubivost niti bilo kakvu zlu volju prema događajima ili ljudskom biću. Zato što je, platonistički rečeno, žeđ za ljepotom u stvari žeđ za Bogom. Umjetničko i božansko u korijenu su slični. To imamo i kao konačno iskustvo izvedeno iz knjige Od beznađa do nade.
Bonus video:
