Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. (A. B. Šimić)
Pokazao se ovih dana na pretponoćnom nebu, tačno na onom mjestu na kojem Rumija i Lisinj spajaju svoje grebene. Prvo njegova izvijena ruka i štit, pa glava, pa rame na kojem sija najveće znamenje - Betelgez. Nedugo potom sinule su, u savršenom razmaku, kopče njegovog pojasa, i mač, a zatim i vjerni njegovi psi. Najljepše sazvježđe noćnog neba. Čudesni mitski lovac, Posejdonov sin. Orion .
Rašće ta njegova slava tokom novembra i decembra. Blistaće raskošno lijep tokom zime jureći za prekrasnim Plejadama, ugniježđenim u sazvježđu Bika. Cio taj prizor motriće sa sjevera onaj „što se u moru nikad ne okupa“ i što ga Hefest ukova na Ahilov štit, a Homer utka u svoje legendarne stihove. Veliki Medvjed.
Sva ta bezglasna predstava igraće se na prostranoj sceni drevnog nebeskog teatra, od oktobra do aprila.
No, da li ćemo je vidjeti? I zašto ovog puta priča o zvijezdama?
Stari narodi, Vavilonci, Egipćani, Grci, sve su to vidjeli, proučili i ostavili nam u nasljeđe. Danas skoro da niko ništa o tome ne zna, niti treba da zna. Svekoliko je znanje u eksternoj internet memoriji, a ne u glavi čovjeka. To, naravno, ima određene prednosti.
Pa ipak, da nismo malo (ili malo više) zalutali, smještajući u neke druge glave, a ne u svoje sopstvene (makar to bile i glave računara), ne samo znanja o svijetu, nego i o sebi samima?
Zaokupljeni svojim životnim dramama i slijepi za vanrednu ljepotu koja nas cijele zime priziva da je vidimo, plovimo svojim mislima i topimo se u egzistencijalnim i svakim drugim problemima, očekujući valjda, kao dodole, da nam to isto nebo podari kišu, u vidu povišice, ili zaposlenja, ili kakvog honorarnog posla kojim ćemo za bijedne novce prodati svoje znanje ili neku stečenu vještinu, i pokrpiti tako rupe do sljedeće plate.
Ali, nebo nas izgleda bukvalno shvata, i od svega navedenog šalje nam jedino pravu kišu. Iz ovoga po logici slijedi da je niko drugi do ono - nebo, krivo što su nam plate ponižavajuće male, ako ih uopšte i primamo, što smo uskraćeni za dostojanstven život po osnovu svoga rada, znanja i obrazovanja, što nam djeca odlaze u bijeli svijet, ne bi li tamo, pod nekim drugim, prijateljskije nastrojenim nebom, pronašla smisao svoga znanja, obrazovanja i marljivosti.
I ko zna koliko će se još dugo nizati velelepne nebeske postavke i koliko dugo ćemo mi kratkovido misliti da je nad nama sve vječito isto a među nama sve različito. Mi i ne slutimo da se gore, na tom takvom vječito istom zvjezdanom nebu, vlade smjenjuju iz mjeseca u mjesec, da red i zakon caruju, i da je sve u precizno definisanim odnosima - ljetos su vladali Škorpion, Strijelac i Lira, trenutno nam nad glavama jezdi Pegaz, a Orion se sprema da preuzme višemjesečni prijesto. U maju će i on otići u neke druge predjele.
A šta će biti s nama?!
Hoćemo li i dalje kao nojevi, glave uronjene u zemlju i prašinu, biti kadri jedino za nojev groteskni bijeg od odgovornosti?! Zaista, koliko još dugo nećemo biti spremni da podignemo glavu, uspravimo kičmu i sjetimo se, ma koliko zvučalo idealistički, one Šimićeve misli s početka.
Naša ljudska suština nalaže nam da se izdignemo iznad sveg „luka prizemnih kuhinja“ i da damo svoj doprinos podizanju čovjeka na ovim prostorima. Ništa nam drugo u ovom času nije potrebnije. I ovaj tekst je skromni prilog tome.
Jedino tako ćemo, za vedrih noći, biti u stanju da ugledamo ljepotu Oriona i da uživamo u činjenici što nam je, ovo kratko koliko smo tu, dato da ga vidimo.
Bonus video:
