Kad je sedamdesetih godina prošlog vijeka kralj malenog Butana proglasio da je cilj njegove zemlje što veća bruto nacionalna sreća građana, nije izgledalo da će ostatak svijeta prihvatiti njegove ideje. To se ipak dogodilo i ekonomisti su priznali da je potraga za srećom temeljni ljudski cilj. A sreći građana u prvom redu doprinose ravnopravan ekonomski razvoj, dobro upravljanje, zaštita životne sredine i kulturna dimenzija življenja.
Kada se devedesetih godina prošlog vijeka u Crnoj Gori „dogodio narod“, svi su vjerovali da se bruto nacionalna sreća može samo uvećavati. To se ipak nije dogodilo. U Crnoj Gori rastu nezaposlenost i potrošnja antidepresiva, broj samoubistava i nasilje, a korupcija i organizovani kriminal nikako da „polože oružje“. Zanimljivo je da se sve to događa nakon najsnažnijeg investicionog buma u crnogorskoj istoriji, koji je zbrisao privredu i ostavio hiljade građana bez posla i perspektive. I tako ih doveo u uslove produženog stresa koji im polako ali sigurno narušava zdravlje i imunitet.
Umjesto sreće građana, temeljni problem države postala je sreća investitora. Tome su posvećene mnoge kritike „neprijatelja države“ i zlosrećnog nacionalnog mentaliteta koji nikako „neće kako se ’oće“.
Prije par dana se time bavio i Miločerski razvojni forum 2015, na kome je premijer govorio na nadasve zanimljivu temu: Kultura i karakter ljudi u Crnoj Gori i strane investicije. Predosjećamo da je u izlaganju možda bilo riječi o pizmi neradnika i „neostvarenih“ ljudi, poslovično zlobnoj opoziciji i još gorim medijima.
Pa ipak, ne manje zanimljivo bi bilo slušati izlaganje koje bi se bavilo pitanjem kako kultura i karakter Crnogoraca utiču i kako reaguju na rastuće siromaštvo, ili nezaposlenost, na rasipanje resursa i ugrožavanje prirodne sredine, na slabe institucije, rasprostranjeni kriminal i eksplozije na svakom koraku… Neće biti da su samo u tom karakteru i kulturi razlozi svih socio-ekonomskih problema, a da ih ne treba tražiti u paradigmi koju je uspostavio način upravljanja.
U potrazi za „bruto nacionalnom srećom“, nikako da napravimo račun o tome koliko su dosadašnje investicije uvećale pojedinačnu sreću običnih građana, osnažile zdravstveni i obrazovni sistem, vladavinu prava i zdravu konkurenciju, zaštitile životnu sredinu, uvećale broj radnih mjesta do kojih se ne stiže preko veze, ujednačile primanja do nivoa koji je dostojan čovjeka… A trebalo bi napraviti račun i o tome koliko je ovakvo upravljanje privredom i resursima pojačalo socijalni stres izazvan osjećajem bespomoćnosti i nepravde.
Očito je da se naša Vlada u svojim ekonomskim planovima vodila hiperracionalnim modelom, koji u potpunosti zanemaruje bilo kakav značaj (sa)osjećanja, značaj povjerenja građana, važnost njihovog osjećaja vlasništva i dostojanstva. Upravo zato u Crnoj Gori postoje svi uslovi za produženi stres koji urušava zdravlje ljudi. Da je drugačije, Vlada bi uvažila i samo osjećanje građana da Miločerski park treba zaštititi. Ne bi trebalo da stranci staju u zaštitu Solane. Shvatilo bi se da ostrvo Mamula ima snažan emotivni značaj za primorce. Bilo bi jasno da je kotorska luka mnogo više od ekonomije, da je ona način života, stožer kulturnog nasljeđa primorja i milenijumska tradicija jednog grada i njegovih građana… I kako to da Vladu nisu „na srce zaboljele“ hiljade izgubljenih radnih mjesta, a lamentira nad par stotina još nepostojećih radnih mjesta u „projektima vijeka“.
Od devedesetih pa do danas, naša se Vlada ponaša kao da ona jedina zna šta je dobro za građane. A nejednakost raste, sve je više nezaposlenih, poslovi su jednolični i loše plaćeni, a mladi sanjaju o odlasku dok im podmladak Onih Koji Znaju Znanje poručuje: „Sirotinjo, napuši se k….!“
Istraživač Alvin Vajnberg je jednom s pravom rekao da je kapitalizam jedini uspješan sistem raspodjele sredstava, ali da mu nedostaje saosjećanje. Upravo zbog tog nedostatka, kapitalizam pokreće spiralu strukturnog nasilja, koja siromašne zemlje tjera u dugove, a siromašne ljude u bolest i nesreću koje je nemoguće izbjeći. Zbog toga najmudriji ekonomisti razmišljaju o uspješnijem i trajnijem sistemu, takozvanom humanom kapitalizmu u kojem bi se najveći dio budžeta koristio za ono što koristi svima, a ne za pomoć najbogatijima i sistemska rješenja koja će im olakšati da preuzmu nacionalno bogatstvo.
Nažalost, mi smo u Crnoj Gori svjetlosnim miljama daleko od takvog pristupa pitanjima sreće i blagostanja građana. Spremno smo uletjeli u vulgarni kapitalizam, i to onaj devetnaestovjekovni, balzakovski, i nikome na pamet ne pada da u „jednačinu uspjeha“ uvrsti i ljudsku patnju. Zato živimo u zemlji u kojoj nije interes da se konflikti razriješe, već da ostanu kao zaloga očuvanja zauzetih pozicija vlasti. Zato zamjenik našeg premijera može da kaže na javnom servisu da „imamo institucije kakve imamo“, ali da ih građani moraju poštovati. Zato prečesto izgleda da živimo u društvu u kome se sistematski zatiru moralna osjećanja stida, krivice, kajanja i ponosa, pa ono polako tone u socijalnu karakteropatiju.
Ovdje su lica kameno tvrda, usne surovo stisnute, uši nespremne da čuju krik onih koji nisu srećni, a dio su zbira bruto nacionalne sreće zajednice.
Bonus video:
