Istorija nam predočava otkrića o različitim etapama u sazrijevanju čovječanstva; uporedo sa njima, ona nudi i saznanja o pojavama koje su ljudskom rodu u prošlosti služile kao objekat diskriminacije, a koje sada za nas predstavljaju sasvim prirodne činioce normalnog čovjekovog bitisanja. Stereotipni način poimanja svijeta oblikovao je čovjekov odnos prema stvarnosti, lista predmeta diskriminacije bila je i više nego obimna i odnosila se najčešće na banalnosti kao sto su: pisanje lijevom rukom, boja kose, boja očiju, boja kože, žene, stil odijevanja, božanstvo u čije postojanje vjerujemo...; psihički poremećene osobe su se smatrale opsjednutima od strane đavola (nakon čega su najčešće bivale izopštene iz društvene zajednice); Turetov sindrom je, mislilo se, đavolje djelo...
Na koji način treba pristupiti problemu diskriminacije? Dva su rješenja i oba daju isti rezultat.
Prvo, iskonsko ljudsko u nama - kada osoba nije indoktrinirana nekom drugom, nerealnom idejom, pomenuto rješenje uvijek potvrđuje činjenicu da su ljudi u evoluitivnom pogledu dobrano odmakli u odnosu na životinje, te da smo, koristeći mozak, izgradili neke od najdivnijih osobina: moralnost, empatiju i altruizam. Do trenutnog nivoa razvitka su nas dovele upravo pomenute osobine: koliko god da je put bio trnovit, civilizacija je uvijek težila dobrom, ostavljajući za sobom sve bolesti sazrijevanja, što je samo po sebi dovoljno da prevaziđemo i ovaj test humanosti.
Nauka - druga, efikasnija metoda, koja je, suštinski, zbog svoje ustaljene prakse, možda jedina potpuno nezavisna intelektualna tvorevina koja za autoritet priznaje isključivo realnost prirode. Ne postoje uticajne grupe ili pojedinci koji se mogu novčanim ili bilo kojim drugim sredstvima izboriti za ispravnost jedne, odnosno druge naučne činjenice: realnost je i dalje realnost. Nauka je pomirila brojne društvene različitosti, izgradila modernu civilizaciju kojoj danas pripadamo, i to na koji način? Zakopavajući sujevjerja, mitove, dogme. Iznad svega toga, nauka je ustanovila princip jednakosti, poništila zastarjele zablude o klasnoj ili intelektualnoj razlici i sposobnosti polova, pohranila u istorijski pregled brojne druge, brutalne ideje koje su prostekle iz sasvim primitivnih ljudskih pobuda.
Nauka je rekla svoje povodom pitanja LGBT osoba i tom dijelu bila veoma jasna. Srž problema diskriminacije LGBT osoba nalazi se u ideji posjedovanja slobode izbora svoje seksualne orijentacije i rodnog indetiteta, sve prisutnije i - neprihvatanja homoseksualnosti kao prirodne pojave. Onog momenta kada shvatimo da osoba nema slobodu izbora određenih aspekata svog ponašanja, onda lakše prihvatamo njegove postupke onako kao što prihvatamo lava zato što je lav - ne možemo ga mrzjeti zato što je, u skladu s tom činjenicom, nekome odgrizao ruku.
Svi naučni dokazi potvrđuju da je seksualna orijentacija u svim njenim oblicima i varijetetima prirodna pojava. Nemoguće je tvrditi da je biti gej stvar izbora, te da je to jedna od društvenih devijacija, svjesno urušavanje ideje tradicionalnog braka, izraz bunta, prkosa, ili bilo šta drugo slično. Priroda je nebrojeno puta pokazala različitost svojih tvorevina - stvarajući ih, ona nam stavlja do znanja da nijedna od njih ne treba da bude povod za diskriminaciju. Ako bismo tako naopako razmišljali, onda i svaka ta različitost, genetska greška ili fizička mana zaslužuje isti tretman, a osobe koji su njihovi nosioci - mentalno zlostavljanje, nipodaštavanje, uskraćivanje ljudskih prava na sreću i slobodu izbora partnera ili porodice.
Oko stava da su sve gore pomenute različitosti rezultat prirodniog embrionalnog razvitka individue i da se kao takve tretiraju kao prirodna pojava a nikako kao mentalni poremećaj, saglasne su gotovo sve naučne studije i organizacije kao što su: medicinske, psihijatrijske, psihološke i psihoanalitičke asocijacije, pedijatrijske akademije.
Osvrt na crkvu i religijski pogled na ovo pitanje:
Bili smo svjedoci čestih i burnih reakcija crkve koja koristi svoj uticaj kako bi stanovništvo uvjerila u opravdanost mržnje i netolerancije prema LGBT populaciji. SPC je organizovala i antigej paradu, plasirajući tom prilikom u javnost nehumane ideje koje svoje utemeljenje nalaze samo u njima svojstvenom, dogmatskom načinu razmišljanja. Na strani crkve su, kao okoštali oblik manipulisanja stanovništvom, sama religijska učenja zbog kojih crkveni sljedbenici žive u ubjeđenju da su riječi upućene sa te instance istinitije. Crkva je bespravno prisvojila razum i etiku, a zatim i preimućstvo indoktrinacije stanovništva u pravcu podizanja nivoa svijesti o religijskom pogledu na svijet kao o jedinom ispravnom. Srednjovjekovna, dogmatska, crkvena etička načela su prepreka humanosti i sa njom su u dubokoj suprotnosti - moral je kategorija koja sazrijeva zajedno sa društvom, svojina je svih ljudi a potreba za ispravnim se ne mjeri napisanim, već u datom momentu nužnim prema univerzalnoj ljudskoj percepciji saosjećanja i pravde, na kraju i nauke.
Zaključak:
- Seksualna orijentacija nije stvar izbora, ne može se (i ne treba) liječiti, kao takva je nepromjenljiva.
- Biti gej nije samo forma seksualnosti, već je mnogo prije toga forma ljubavi.
- LGBT osobe ne žele urušavanje porodice, promjenu nekog prirodnog poretka stvari (a i nemoguće je svoju djecu vaspitati tako da postanu gej), oni žele samo da dijele jednaka prava sa ostatkom populacije.
- Mnogi ljudi (a pogotovo djeca) dožive strah i zlostavljanje u svakodnevnom životu, i to samo zbog svoje seksualne orijentacije - bolje reći: zbog nerazumnosti okoline koja ih osuđuje.
- Svi su ljudi jednaki, bez obzira na pol, boju kože ili tip seksualnosti. Svi smo ista, predivna stvorenja - ljudi.
Autor je predsjednik NVO Udruženje humanista Ethikos
Bonus video:
