Dječak obasjan mjesečinom

Aylen Kurdi je ime trogodišnjeg dječaka, sirijskog izbjeglice. Njegovo beživotno tijelo je, prije par dana, more izbacilo na obalu Turske. Time je okončan njegov put nade. Put iz ratom zaraćene Sirije do Evrope i boljeg života. Ne samo njegov. Zajedno sa njime, stradali su mu brat Galip i majka Rehan. Kao i hiljade drugih nevoljnika. Dio njih iste večeri i u istom moru. Ostali, ranije u ovom i drugim morima Mediterana. Svi na istom putu. Na putu nade. Bježeći od diktature, rata, gladi, bijede... Prodali su i ono malo sirotinje što su imali da bi, ljudima bez duše i savjesti, platili kartu do neke od evropskih obala. Do Obećane Zemlje. Nadali su se da ih tamo čeka bolji život...

Ime Aylen je lijepo. Puno simbolike. Znači obasjan mjesečinom.

Aylen Kurdi nije samo još jedan broj na spisku stradalih izbjeglica. Ne smije ostati samo broj. Aylen je simbol patnje i stradanja. Simbol patnje i stradanja nedužnih. Svejedno da li je riječ o izbjeglicama iz Sirije, Avganistana, Iraka, zemalja sjeverne i srednje Afrike ili Balkana. Aylen je simbol egzodusa biblijskih razmjera koji se očekuje ako se brzo ne pronađu i ne preduzmu odgovarajuća rješenja za otklanjanje uzroka krize u pomenutim državama.

Ime Aylan Kurdi na najsuroviji način opominje i upozorava na pogrešnu politiku najrazvijenijih država svijeta, prije svega Evropske unije i SAD u odnosu na izbjeglice. Dječak Obasjan mjesečinom i njegova surova smrt upozoravaju na licemjerstvo svjetskih lidera i međunarodne politike.

Aylan Kurdi nas podsjeća da se univerzalna prava djeteta ne poštuju. Podsjeća nas na Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta. U njoj je zapisano da „... svako dijete ima urođeno pravo na život“ i da će države potpisnice ove Konvencije do krajnje moguće mjere osigurati preživljavanje i razvoj djeteta. Na žalost, ostvarivanje prava na život sve više zavisi od mjesta rođenja i stanovanja, a sve češće i od nacionalne i vjerske pripadnosti ili boje kože i blagoslova formalnih ili neformalnih centara moći iz kojih se upravlja svijetom i piše istorija. Od njihovog činjenja ili nečinjenja. Potpisnice Konvencije su se obavezale da će djetetu koje traži status izbjeglice, ili se smatra izbjeglicom, obezbijediti odgovarajuću zaštitu i humanitarnu pomoć. Neke od potpisnica pod odgovarajućom zaštitom izbjeglica smatraju slanje vojnih i policijskih trupa koje će spriječiti njihovo iskrcavanje na evropsko tlo i njihov dalji put u srce Evrope. Kao zaštitu Evrope od izbjeglica. Umjesto humanitarne pomoći djecu izbjeglice će dočekati bodljikava žica kojom Evropa štiti svoju demokratiju.

Aylan Kurdi upozorava da su svjetski lideri koji određuju istoriju više zabrinuti kako da spriječe izbjeglice da uđu u njihove države, nego kako da pomognu državama iz kojih dolaze izbjeglice. Zaboravili su da bogatstvo i razvoj njihovih država počiva, prije svega, na bogatstvu koje je nekada pripadalo državama iz kojih izbjeglice dolaze. Da njihova moć počiva na nafti, zlatu, dijamantima, rudnom i drugom blagu koje su kao srednjevjekovni ili moderni kolonizatori iscrpli i iznijeli iz ovih država. Zaboravljaju da su ratni konflikti u zemljama iz kojih dolaze izbjeglice, najčešće, nihova direktna ili indirektna vojna akcija u kojoj pod izgovorm zavođenja demokratije štite svoje privatne ili geostrateške interese i stavljaju šapu na preostale rudnike ili naftna polja. Da su militantne ili terorističke organizacije najčešće njihovi eksperimenti koji su se oteli kontroli... Pojedini, u koaliciji sa Sotonom ili Mafijom, svim sredstvima čuvaju lično i bogatstvo svojih bližnjih. Štite svoje krvave dijamante i prljavo stečeni novac. Ako treba i po cijenu ratova.

Aylan Kurdi opominje da je u Evropskoj uniji stvorena slika da su izbjeglice neko od koga treba da se čuvamo. Da izbjeglice kradu, opijaju se, tuku, da dio njih otima posao domaćem stanovništvu, a oni drugi su lijenštine... da smrde... da je najveći dio izbjeglica prikriveni terorista. Opominje da su prokuženi. Tako su, nedavno, novinari jedne njemačke TV stanice, u namjeri da potvrde ovu sliku o izbjeglicama, došli i u dječji vrtić. Pitali su četvorogodišnjeg dječaka, Njemca, ko je sve sa njime u vrtiću. Ima li stranaca i kakvi su, koje su boje kože, tuku li drugu djecu... Začuđeni dječak je odgovorio: ovdje su samo djeca. Nadam se da, dok odraste, neće promijeniti svoj stav.

Aylanu, trogodišnjem dječaku izbjeglici, nije obezbijeđena odgovarajuća zaštita i humanitarna pomoć. Ni pravo na život. Dječak Obasjan mjesečinom nije stigao u Obećanu zemlju. Njegova nevina duša se preselila na Ahiret. Nadam se i hoću da vjerujem da tamo nema patnje i da je među anđelima. I na kraju, u njegovo i u ime svih čiju patnju simbolizuje, samo par riječi onima koji upravljaju našim sudbinama. Gospodo, začepili ste nos jer vam smrde izbjeglice. Zaista smrdi. Ali ne izbjeglice. To zaudara vaša politika.