Ovo je prešlo sve granice, i došlo je vrijeme da se to riješi na jedan fin i perfidan način’, rekao je na RTL-u predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak, jedan od suorganizatora subotnjih demonstracija za procesuiranje srpskih ratnih zločina u Vukovaru, odgovarajući na izravno pitanje urednika Direkta Zorana Šprajca o desničarskim manipulacijama prosvjedom: ‘Došlo je vrijeme da se to riješi na jedan fin i perfidan način.’
Jasno je i meni i svakome da gospodin Rehak nije htio reći to što je rekao, to naime da organizaciju prosvjeda - ili procesuiranje srpskih zločina, ostalo je mrvu nejasno, mada prilično svejedno - valja obaviti ‘na fin i perfidan način’. Odnosno lukavo, prepredeno, lažljivo, neiskreno, zlobno, podlo i podmuklo, kako već hrvatsku izvedenicu od latinskog ‘perfidus’ u svom kultnom ‘Rječniku stranih riječi’ tumači dobri stari Vladimir Anić. To pak što je Rehak upotrijebio pojam koji upravo savršeno pokriva svaki pojedinačni način na koji se manipulira demonstracijama, ili procesuiranjem srpskih zločina, nejasno i svejedno - dakle lukavo, prepredeno, lažljivo, neiskreno, zlobno, podlo i podmuklo - može spadati u sivu zonu podsvjesnog, ali ne i u ovaj ogled.
U sivu zonu podsvjesnog moglo je, recimo, spadati i kad je ono prije dva-tri mjeseca predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poslala onaj svoj već čuveni telegram sućuti obitelji preminulog pjevača Olivera Dragojevića, napisavši kako je, ‘premda dalmatinskog podrijetla, bio omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske’. I tada je moglo izgledati, i meni i svakome, da predsjednica nije mislila to što je napisala, to naime da su Olivera voljeli diljem Lijepe Naše ‘premda’ je bio Dalmatinac. Odnosno, ‘usprkos’ svome nižem, prezrenom ‘dalmatinskom porijeklu’. Dakle, ‘iako’ Dalmoš, ‘mada’ blitvar, ‘makar’ tovar, kakve već sve dopusne veznike u svome pravopisu dopušta dobri stari hrvatski jezik.
U sivu zonu podsvjesnog zavodljivo nas je tako vabio dopusni veznik predsjednice Premde Gramar-Kitarović, upravo savršeno pokrivajući dalmatinofobiju njenog političkog oca, uzora i mentora dr Franje Tuđmana, koji je na vrhuncu svog antidalmatinizma čak zabranio riječ ‘Dalmacija’ u javnom govoru. ‘Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti, ali stjecajem okolnosti u njoj se razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu, pa i danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu’, objasnio je Tuđman u jednom govoru 1997. godine taj fenomen, to naime kako je Dalmacija - ‘premda’ kolijevka hrvatske državnosti - ‘omiljena’ u svim dijelovima Velike Srbije kao leglo autonomaša, unitarista, četnika i feralovaca. Dobro, i pjevača.
I Kolindino ‘premda’ može tako spadati u sivu zonu podsvjesnog, ali ovdje, kažem, nije riječ o tome. Nisam psiholog, ali mogu pogledat, rekli bi naši ljudi: kad može Ana Bučević, mogu valjda i ja, s položenim jednim semestrom psihologije kod profesorice Mirjane Krizmanić. Mogu, rekoh, ali neću. Pretpostavit ću da je gospođa predsjednica Republike svoj slavni ‘premda’ umetnula u rečenicu nenamjerno i nespretno, baš kao i gospodin predsjednik udruženja logoraša svoje ‘perfidno’. Pretpostavit ću da zaista nisu mislili to što su rekli ili napisali, ali tek da pokažem kako je stvar još gora.
Ovdje je, naime, riječ o katastrofalnoj nepismenosti u hrvatskom političkom i javnom govoru. Naši političari i javne osobe aktivno ne znaju hrvatski jezik.
Bilo je, istinabog, u hrvatskoj politici, čak i onoj visokoj, ljudi koji baš doslovno nisu znali hrvatski jezik, ali to je bilo nešto drugo. Nije bio problem što nesretni i nepravedno zaboravljeni Tihomir Orešković ne zna hrvatski, jer tome je kanadskom menadžeru egzotični jezik Hrvata naprosto bio strani: kad je stupajući na dužnost krenuo umirivati hrvatske građane i na Google Translateu preveo englesku frazu ‘Stay calm and govern on’, pa se javno obratio ‘hrvatskim građevinama’ i poručio im ‘Ostani miran i vladaj na’, njegova se nepismenost nije ogledala u besmislenom guglizmu, već u činjenici da se odrastao, obrazovan čovjek, predsjednik vlade jedne zemlje članice Europske unije, u prvom obraćanju hrvatskoj javnosti uopće koristi Google Translateom.
To je, međutim, prije spadalo u sivu zonu političke i socijalne, ako već ne i elementarne inteligencije, nego u aktivnu nepismenost o kojoj je ovdje riječ, a ja, rekoh, nisam psiholog, premda mogu perfidno pogledat. Orešković sad ionako u nekoj kompaniji ‘stoji miran i vlada na’, baš kao, recimo, i ministar obrane Damir Krstičević, čiji već legendarni retorički kalamburi više pripadaju literaturi nego političkom govoru: general Krstičević, naime, u svojim govorima samo veselo baulja i glavinja nepristupačnim pustopoljinama materinjeg jezika, lutajući hrvatskom sintaksom kao Joyceov Leopold Bloom noćnim Dublinom, i jednog dana - nisam siguran kad, ali jednog dana - ministrove će se zaumne ustolovine naći u kakvoj antologiji hrvatske književnosti apsurda.
Kad predsjednica Republike, međutim, obitelji legendarnog dalmatinskog pjevača želi reći kako ga nije voljela samo Dalmacija, pa kaže kako je, ‘premda dalmatinskog porijekla, bio omiljen u svim dijelovima Hrvatske’, ili kad predsjednik udruge hrvatskih logoraša želi reći kako nešto - demonstracije za procesuiranje srpskih zločina ili same srpske zločine, ostat će nepoznato do kraja teksta - valja organizirati fino i uljuđeno, pa kaže kako to treba ‘riješiti na jedan fin i perfidan način’, to više nije ni psihologija ni inteligencija, a bogami ni suvremena hrvatska književnost.
To je konačna, veličanstvena pobjeda hrvatske nepismenosti.
Primjera poput ova dva, izdvojena tek zbog svog, hm, perfidnog podteksta, u hrvatskom je političkom i javnom govoru svakodnevno bezbroj. U početku, to su bile male, klasične nedoumice, poput ‘č’ i ‘ć’ ili ‘ije’ i ‘je’, pa je bilo je li neispravno ‘da li’, da li se mora ‘je li’, dali se uopće piše ‘je li’, je li se piše ‘dali’ i kako je ispravno ‘da li’ ako je ‘da li’ neispravno, te slične hrvatske pravopisne dvoumice. Onda su došle hrvatske pravopisne jednoumice, izgon tuđica i neviđeni neologistički teror.
Na koncu, nakon godina, sad već i desetljeća jezične represije i izgradnje golemog aparata općenarodne lekture, u kojemu je - onako kako je u komunističkom DDR-u cijela jedna polovica stanovništva špijunirala drugu - pola Hrvata ispravljalo drugu polovicu, pa su prodavačice, kondukteri, trafikantice, konobari i prometni policajci radili za državu kao lektori, Hrvati su se konačno oslobodili straha od vlastitog jezika: danas oni opušteno i slobodno govore svoj jezik, i jedini je sitan problem ostao što je jezik Hrvata ispražnjen od svakog unutarnjeg smisla, i što njihove rečenice ili ne znače ono što su željeli reći, ili znače upravo suprotno.
Ili jednostavno ne znače ništa.
Savršeno očekivano, ta se nepismenost popela poput vlage, i danas nije aktivno nepismen samo socijalni talog, ni samo niže društvene kaste, što bi predsjednik Tuđman rekao ‘stališi’: danas su aktivno nepismeni svi, od nogometnih navijača do novinskih urednika, od ministara do premijera, od ratnih veterana do predsjednice Republike.
I kamo lijepe sreće - to sam zapravo htio reći - da nam je nesretni veteran iz udruženja logoraša jasno i nedvosmisleno htio dati do znanja kako desnica demonstracijama fino i perfidno preuzima državu, ili da je nesretna predsjednica Republike jasno i nedvosmisleno htjela reći kako je Oliver bio omiljen iako je bio glupi dalmatinski blitvar. Ali, nažalost, nisu.
Radosno tako Hrvati bauljaju i glavinjaju sparušenim ledinama svoga mrtvog jezika, gađaju se glagolskim oblicima, latinizmima i dopusnim veznicima kao kondomima napunjenim vodom, prevode sami sebe preko Google Translatea i kurca se među sobom ne razumiju, posve bezbrižni i slobodni od srama i stida, sve otkako im je fino i perfidno objašnjeno da jezik nije alat komunikacije i razumijevanja, već znak identiteta.
Dakako, premda.
Bonus video:
