Bojim se da još nije završena igranka oko Tabačkog mosta. Staropodgoričani se opet uspavali. Zaboravili na Njega. Pred spavanje konzervacija, a buđenje dočekalo rušenje. Prespavali presudu Upravnog suda …
Kad smo dobili zabranu devastiranja Tabačkog mosta, do daljeg, bili smo srećni kao mala đeca. Međutim, uslijedila je žalba gradonačelnikovih ljudi. Upravni sud im vratio čekić i glijeto.
Gradonačelnik sretan, dobio spor, može da preuređuje (ruši) jedno od znamenja svoga grada. Na grafikonu prethodnika staviće još jednu recku, staropodgoričkih simbola.
Na sreću, malobrojnih, nedugo poslije toga, Ministarstvo kulture izdalo Rješenje da je naš Tabački most, istorijski spomenik, što u prevodu znači da ga s dužnom pažnjom konzerviraju.
Ne bih se radovao istorijskom spomeniku, jer su se gradonačelnikovi ljudi žalili.
Bojim se da će i ovo, za nas, biti zaludnja rabota, jer svaki poraz gradonačelnik(ovi) ljudi, ubrzo pretvore u pobjedu.
Da li je most iz doba Osmanlija ili građevina od armiranog betona?
Vremešni Staropodgoričani, Ceno Tuzović, Milenko Lainović … rođeni ’30-ih godina, sjećaju se da je most ostao čitav. Ovi mlađi, rođeni u 60-im, a znaju bolje, tvrde da nije vrijedan.
A mogao je gradonačelnik priupitati stare Zećane za Tabački most. Ispričali bi mu da je poslije prijateljskog bombardovanja to bio jedini prelaz koji je spajao Staru i Novu varoš. Sjetili bi se jer su tu prodavali svoje proizvode, kupovali za kuću, školovali se… Možda bi čelnici Agencije, mogli upitati najbliže ukućane o mostu na staroj tabhani, na kasapnici.
Ostaće, žalbenicima, simboli na starim fotografijama koje će pridodati u album nestalih znamenja Podgorice. Mogu još, u snovima, uz pjesmu Milica, Sejdefa, da uživaju sokacima Džan, Vigan, Ašik mahalom, Džer mahalom, Tabljom Bešlića, Rogom Ćerića, Čikovinom Nenezića, kroz Drač, preko mosta na Tabhanu - tabačkim mostom u Mirkovu (Novu) Varoš, zamišljaju ašikovanje mladih Podgoričana. Neka ih ponese miris karanfila, zumbulja, bejturana, albabara, kadifa, fesliđena, šeboja - iz podgoričkih parkova i avlija.
Jedino Tabački most nema sna, čeka egzekuciju. Tutnji, trešti oko njega, stežu mu omču. Tješi ga gradonačelnik. Ubjeđuje da će biti moderniji i ljepši. I veći. Obući će mu moderno ođelo, neće se viđet oronulo i ostarjelo tijelo. Sa 5 na 9 metara - mašala! Na kraju, neka se ugleda na Vezirov most, nema toga ko će mu odrediti krštenicu.
Pozaviđeće mu Most Kapadžića i Stari most na sastavcima, a Sahat kula s ponosom gledati.
Bojim se da će i ona nestati. Ostaće sitna knjiga na žalosti, Podgoričanima.
Ko pjeva zlo ne misli. A oni…
Očito je Podgorica posjed gradonačelnika, čelnika Agencije, koalicije u opštinskom parlamentu, a najmanje Podgoričana.
Podgoričani imaju svoj humor, pa šeretski nastoje da upute gradonačelnika na vrijednosti stare Podgorice. S druge strane, ozbiljni tajkuni mjerkaju baš te lokacije, jer u njima vide dobru zgradu (zaradu). Između nas, bez para, i njih, paraša, pogodite koga je izabrao. Nas je više, glasača, kad su izbori, ali izraženo u eurima, mnogo manje. Zato biznismeni prekrajaju istoriju starog grada, jer, para vrti - pravi DUP đe se niko nije nadao. A oni ne haju za prošlost ovoga grada - jer su svjetski ljudi, misle na budućnost.
Duše mi očeve, nijesmo protiv modernizacije, ima se đe širiti, i ovako se sva podgorička brda okućiše. Eto ravnice dosta, da nas ne trpaju jedne na druge… Ribnicu smo ućerali u kanal, park opasali šiljcima, zgrade izbile na kasapnici… a sa distance ih gleda hotel Hilton, koji je iznikao na strvinama srušenog hotela Crna Gora.
Ali zato imamo najveseliji grad-baštu, stolice po džadi, zelenilu, trotoarima.
Muzika odzvanja dan-noć… Opšte veselje.
Eksplozija, nož, pištolj… Strah i tuga.
Možemo li spasiti Tabački most, sačuvati Sahat kulu, Stari most na sastavcima, a i Gorici se sprema tamni vilajet…
Ne možemo, jer nema volje ni želje da se suprostavimo…
A, da li će Stara dama utonuti u zasluženi san.
Il' ćemo se opet uspavati. Zavisi od nas.
Na braniku simbola viševjekovne Podgorice moraju biti Staropodgoričani koji znaju dušu svoga grada, koji nemaju rezervne gradove, koji su odrastali uz filmove u Kino Kulturi, u društvima Stanko Dragojević, Budo Tomović, Mirko Srzentić... U Banji pili kafu, u baštama hotela Crna Gora, Doma JNA pjevali uz pjesme Ksenije i Cula, sjeđeli kod Hamze i uz bozu, burek i šampitu, smišljali šale.
Tiho, nenametljivo živjeli su Podgoričani, prihvatali nove stanovnike, učili ih da žive zajedno. Širokog srca primali Pljevljake, Bjelopoljce, Berance, Budvane, Plavljane… Voljeli svoj grad i od njih tražili da zavole, njegova kultna mjesta, simbole, plaže Morače i Ribnice, draži Gorice… Jer oni su danas Podgoričani, tu žive, tu im se rađaju nasljednici…
Ako smo zajedno svi Podgoričani, možemo spasiti Tabački most, sačuvati Goricu, pluća Podgorice, Moraču i Ribnicu srce Podgorice, zaustaviti gašenje parkova,… da bismo živjeli ljepše. Zato, ne čekajmo presude, reagujmo prije njih… Nije Podgorica prevelika da se ne zna što se sprema.
A bojim se da se sprema.
Autor je glavni urednik magazina Putovanja
Bonus video:
