Prva faza raspada opozije je završena, sada počinje druga, završna faza: raspadanje vlasti. U zemlji sa najdosadnijim političkim životom, paradoksalno, političke prilike postaju sve zanimljivije. Kao što je nepisano pravilo gradskog autobusa u Beogradu - da uvijek može ući još jedan putnik, tako je u Crnoj Gori postalo pravilo da uvijek može da se pocijepa i pojavi još jedna stranka.
Nekome će zvučati neupečatljivo, ali ipak ne odustajem od teze da je ovo što se dešava u posljednjih šest mjeseci zapravo blagotvorno i da će proces disolucije opozicije, a sada i dijela vlasti, voditi ka neophodnim demokratskim promjenama u društvu.
Da se razumijemo: aktuelna vlast se davno raspala, još od neustavnih predsjedničkih izbora. Simbolično, bio je to početak kraja braka grešnika, iako, nikog ne bi čudilo da se vanbračna zajednica istih nastavi dok god bude nešto od imovine da se podijeli. Teza da je Krivokapić na kongresu porazio DPS, uspostavila se kao diskutabilna. Naime, preciznije je reći da je kongres završen bez stvarnog pobjednika, a da javnost sada broji poene. Krivokapić je dobio partiju, koju, bilo je jasno, Đukanović može razbiti u svakom trenutku. Zašto je izdao komandu da se to već sada odradi, pokazaće vrijeme.
Nadam se da se iza toga ne kriju mračne težnje o destabilizaciji društva kao uvoda u odbranu vlasti po svaku cijenu.
Neizvjesno je, dakle, još uvijek šta je u svemu dobio DPS? Jedino što bi bilo logično je to da je na ovaj način izgubio još jednog partnera (mada se SDP-u nikad ne zna koliko je spreman da se ponižava) i na taj način još više umanjio svoj i skoro nepostojeći koalicioni kapacitet (ako se izuzmu stranke koje su zapravo vazda bile DPS, samo se u javnosti predstavljaju pod drugim imenima).
Nakon 25 godina vlasti, nema ozbiljnog političkog subjekta u opoziciji koji bi sa njima želio u koaliciju. Ostale su im samo neke stranke koje teško da će i zajedno u bloku, koji DPS vjerovatno priprema, uspjeti da pređu cenzus. Trenutno je jedina mogućnost koja ostaje na stolu, ukoliko SDP krene da ruši Vladu, što bi bio odgovor na odnos DPS-a prema njima, da uskoči Pozitivna. Stranka koja bi bez dileme to rado učinila, a to joj ne bi bio prvi put. To nije neočekivano naročito ako znamo da ta stranka više nije odgovorna ni prema kome. Oni nemaju više birače (1,8%), tako da rukovodstvo odgovara samo za sebe i svoje privilegije. Kako se već nedjeljama nude na sve moguće načine (od čega je čak i DPS- u više muka), mogli bi to konačno kapitalizovati i na taj način sebe prikazati kao kolektvnog „Draga Đurovića“.
Između rušenja Vlade i SDP-a stoji NATO, kao i degutantna priča o „nacionalnom interesu“ onih koji su zemlju srozali, moralno i materijalno. Dok su branili taj interes zemlja je došla blizu bankrota, a SDP otišao skoro u nestanak. Samo ih podsjećam da se ta priča o nacionalnom interesu do sada uvijek završavala u korist DPS-a i njihovih pomagača, a siguran sam da bi tako bilo i ovoga puta. Zato ih ne treba spašavati. Tačno je da Crna Gora očekuje pozivnicu tokom jeseni, ali ona više ne zavisi pretjerano od Vlade. Uradili su sve što je u njihovoj moći da je ne dobijemo (nema značajnog napretka u vladavini prava, borbe protiv korupcije na visokom nivou, reforme ANB-a...), ali se uvijek možemo uzdati na napade u Tunisu, rat u Siriji,... ili da Rusija „ekonomski“ anektira Grčku.
Šta god na kraju odlučili ljudi iz kvazivećine (da nastave sa političkom agonijom ili da idemo na izbore, ali obavezno po novim pravilima), nesporno je da nas čeka interesantna jesen. Građani moraju razumjeti da je najveći nacionalni interes moderne Crne Gore, njena demokratizacija. To želi i NATO, to želi i EU. Ona je nemoguća bez političkih promjena, pa je za očekivati da se novi trendovi prikažu kroz nekoliko fenomena.
1. Neke stranke treba da nestanu sa političke scene. Nisu zaslužile da i dalje budu dio političkog života ove zemlje, jer joj nisu donijele ništa dobro, niti učešćem u vlasti, niti djelovanjem u opoziciji.
2. Konzervativno-nacionalna desnica se ne može eliminisati, ali joj se moć nakon izbora značajno mora ograničiti. To će biti blagotvono za cijelo društvo, ali i za njih same.
3. Građanske opcije u opoziciji moraju pronaći modele zajedničke saradnje. Nije rečeno da moraju nastupiti u jednom bloku, ali svakako moraju iznalaziti zajedničke imenitelje saradnje i građanima poslati poruke racionalnosti i dijaloga.
Ukoliko se sve ovo ostvari (a što je vrlo realno), ostaje samo da se definiše pozicija manjinskih stranka. Do sada su te partije prednjačile u želji da dobiju posao na poziciji - konobar vlasti. Ali, moguće da će makar neke od njih, imati potrebu da promjene političku strategiju, koja se do sada pokazala kao pogubna, prevashodno za narode iz kojih dolaze. Ne treba isključiti ni neočekivane obrte, jer su ovdje političari spremni da urade sve za stan, kola, novac ili, prosto, iz poriva da se pomogne gazdi.
No, gazda je odavno go, kao i njegova Vlada i nepostojeća skupštinska većina. Mora se jednom zavrišiti i ovaj ciklus. Sjajno je govorio Gete: „Srećan je i velik zaista samo onaj koji ne mora ni vladati ni pokoravati se da bi mogao nešto biti.“ Oni jesu na vlasti, ali su već dugo daleko od sreće, a građani, na svu sreću, sve dalje od njih.
katakomba@hotmail.com
Bonus video:
