Operetska priroda politike u Crnoj Gori najbolje se ukazuje, kako i dolikuje, kod - masovnih scena, tzv. masovki. A to je forma koja prati podjele partija, bilo da su generirane nekim autentičnim koncepcijskim sukobom, bilo da je sve samo predstava, odnosno opereta u režiji najmoćnijeg producenta u državi. Ovdje valja imati u vidu one stare, holivudske producente, koji su zapravo vjerovali da je riječ “producent” samo novo ime za - boga.
Operetski je već sam osnovni zahtjev, koji je poslužio kao “povod” za cijepanje partije. Poražena struja u SDP tražila je - 45 procenata partijskih funkcija. Što je, moram priznati, interesantno, posebno u svijetlu činjenice da ista ta gospoda nikada nisu pomislila da, nakon izbora, opoziciji treba dati 48 procenata funkcija u državi. Naprotiv, djelovali su uvijek nasmijano i iskreno srećno - što će opozicija dobiti nula procenata kolača “njihove” vlasti.
Predstava, u najkraćem, liči na Leteći cirkus Monti Pajtona. Omiljeni recept glavnog producenta. Kao i svi producenti, “dobitnu formulu” ne žele mijenjati. Ono što jednom donese uspjeh, donijeće uspjeh ponovo, vjeruju producenti.
U ovakvim, iznuđenim, režiranim političkim igrokazima / akcijama, uvijek se pojave neke spektakularne sintagme. I to je zanimljivije od onoga što je - odveć jasno.
Recimo, poražena struja lansirala je termin upućen Krivokapiću - “kabinetsko moralisanje”? To je, koliko shvatam namjeru govornika, nešto loše. Treba da zvuči - pogrdno. Kao “filozofiranje” u dobrom dijelu domaćeg građanstva. Moralisanje je, dakle, loše ako se odvija u kabinetu, ali je sigurno vrhunska stvar ako se odvija napolju, na terenu, na otvorenom? Na poljani. Kuda će proći auto-put, recimo. Neko ko potegne ovakvu formulaciju, pomisliće čitalac, mora da je zgađen klasičnom, kabinetskom politikom, da sigurno ima otpor prema funkcijama koje čovjeka pretvaraju u roba kabineta, tako da su to vjerovatno ljudi koji se zalažu za uličnu gerilu, a ne ministarske fotelje... Taj otpor prema “kabinetu” svakako ne biste očekivali od ljudi koji će za svoje ministarske (kabinetske, valjda još nema ministara na livadi, a šteta) funkcije zaleći do zadnjeg trena...
Ipak, jedna rečenica u toj razmjeni vatre je posebno zanimljiva. Precizno oslikava stanje svijesti, i, svakako, ne zvuči kao ”kabinetsko moralisanje”: “I to upravo od onih koji svoj život nikako ne bi mogli da zamisle bez uličnog glamura koji nosi funkcija koju pokrivaju, cirkusa sa obezbjeđenjem, i tinu-ninu, na “opšte oduševljenje” svih građana Crne Gore, a posebno naših Kotorana.”
Ipak, moj favorit je “ulični glamur”. Što je to? Da li je, sudeći po odabiru formulacija, Ranko razapet između “kabinetskog moralisanja” i “uličnog glamura”. Ili, u kabinetu je moralan, a na ulici - samo glamurozan. Moral možda ne ide uz glamur? (Kada znamo ko ih podržava, takav uvid je jasan.) Možda je trebalo da objasne gdje se Krivokapić bolje osjeća - u kabinetu, dok morališe, ili na ulici, gdje je, pak, glamurozan? Ili, ta neodoljiva dječja onomatopeja - tinu - ninu? Komadić frustracije koja gura u infantilizaciju, pa odmah zatim red klasične demagogije: a tek “naši Kotorani”, i to “posebno”? Odavno neka ekipa iza koje stoji vrh režima nije djelovala zaludnije i tužnije. I, zaista, montipajtonovski.
U svakom slučaju, kako vidjesmo, taj “ulični glamur” generira “funkcija koju pokriva”, pa je jasno da ovdje imamo ljude koji se ne lože na funkcije, koji to, prije svega, sudeći po kazanom, preziru. Zato će, izvjesno, odmah dati ostavke na svoja ministarska i ostala mjesta. Jer njih ne zanima tinu-ninu. Oni će za svoje principe, izvjesno, napustiti i kabinete i ulice, pa, pravo u šumu.
Ili na aerodrome, kad je tamo već ostatak njihovih familija...
Bonus video:
