Čak se i najoštriji kritičari Googlea koriste njegovim tehnologijama kada pripremaju vatrene tirade na njegovu adresu ili - što je već malo prozaičnije - kada pokušavaju da se orijentišu u nekom nepoznatom gradu. Hajde da budemo fer: bez Googlea bi bilo teže živjeti i to iz niza razloga.
Ipak, to ne znači da kompaniju Google i ostale tehnološke gigante treba ostaviti na miru. Upravo suprotno - zbog prirode i velikog značaja njihovog doprinosa našim životima, imperativ je da budu stavljeni pod demokratsku kontrolu i to ne samo zbog dobro poznate neophodnosti da se zaštiti privatnost.
Posljednjih godina krupne tehnološke kompanije postale su predmet velike pažnje javnosti jer se bave veoma mračnom umjetnošću, koju su prvo bile osvojile komercijalni mediji, novine, radio i televizija. Oni privlače i zadržavaju našu pažnju da bi je onda prodali reklamnim agencijama. Ali dok su čitaoci, slušaoci i gledaoci ranije bili klijenti koji su plaćali za neku robu, elektronski komercijalni mediji naučili su kako da prihoduju zaključujući poslove direktno sa oglašivačima, pretvarajući nas (i naše podatke) u pasivnu robu, koja je suština svake transakcije.
Zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj sposobnosti personalizacije sadržaja, Google, Facebook i druge kompanije uspjele su da na novi nivo izignu taj neobični proizvodni proces u kojem se naša pažnja pretvara u robu. Za razliku od svojih prethodnika, oni su u stanju da zaokupe pažnju svakog od nas pomoću instrumenata za privlačenje pažnje prilagođenih konkretnom čovjeku (ili čak raspoloženju), a zatim onome ko plati više prodaju pristup našim podacima i našoj pažnji.
U osnovi nezadovoljstva velikim tehnološkim kompanijama leži osjećanje da smo se svi pretvorili u korisnički proletarijat. Mi smo se 1970-ih i 1980-ih jako ljutili kada bi nas komercijalni kanali tjerali da gledamo reklamu sekundu prije kraja napetog filma ili košarkaške utakmice. A danas čak nismo u stanju da prepoznamo trikove kojima nam u realnom vremenu zadržavaju pažnju i onda je nude na prodaju. Otuđeni od tržišta na kojem trguju upravo nama, postali smo šrafovi u proizvodnom procesu u kojem nam je dozvoljeno da budemo samo proizvod.
Regulacija u sferi zaštite podataka i privatnosti trebalo bi da nam vrati neki dio naše izgubljene autonomije kada je riječ o tome šta gledamo, šta rukovodi našim izborom i ko može znati šta biramo. Ali sama regulacija rada velikih kompanija s ciljem da zaštitimo naše podatke i obnovimo “suverenitet korisnika” nije dovoljna. Na fonu automatizacije i fragmentacije rada, monopolski profiti tih kompanija doprinosi rastu nejednakosti, produbljuju nezadovoljstvo, slabe agregatnu potražnju roba i usluga, a takođe vode i ka daljoj destabilizaciji kapitalizma.
Problem je u tome što su tradicionalne forme državne intervencije ovdje beskorisne: oporezivati besplatne servise je besmisleno. A oporezivanje korišćenja robota je nemoguće isto kao što je nemoguće definisati robota. Iako je oporezivanje velikih tehnoloških kompanija neophodno, ali ga otežavaju njihove iskusne računovođe koje koriste mnogo mogućnosti da preusmjere profit ka drugim jurisdikcijama.
Ako pogledamo van okvira oporezivanja, možemo naći jednostavno rješenje. Ali za to je potrebno da priznamo da kapital više ne stvaraju privatni preduzetnici, barem ne u slučaju Googlea i sličnih kompanija.
Kada je Džejms Vat pravio svoje znamenite parne mašine, sve one su bile njegovo djelo, njegov proizvod. Kupac koji je, na primjer, takvu mašinu kupio da bi je koristio u tekstilnoj fabrici doživljavao je dobit do koje je kao nagradu za to što je rizikovao kupujući tu mašinu i inovativno je spajajući sa mehaničkim razbojem.
Suprotno tome, Google ne može ubjedljivo da tvrdi da se kapital koji generiše profit kompanije u cjelini stvara privatno. Svaki put kada se služite Googleovim pretraživačem da bi ste našli frazu, pojam ili proizvod, ili kada putujete uz pomoć Google Maps, vi uvećavate kapital Googlea.
Iako se, na primjer, Googleovi serveri i softveri proizvode na kapitalistički način, značajan dio kapitala Googlea stvara praktično svaki korisnik. I svaki korisnik, u principu, ima legitimno pravo da kaže da je on de fakto akcionar te kompanije.
I mada znatan dio kapitala najvećih tehnoloških stvara javnost, nema nikakvog praktičnog načina da se obračuna individualni doprinos, a to znači da je nemoguće utvrditi koliki upravo treba da bude naš individualni udio. Ipak, ta se nemogućnost lako može pretvoriti u prednost i to formiranjem javnog fonda u koji bi kompanije kao što je Google prenijel određeni procenat (na primjer 10%) svojih akcija. Tako bi odjednom svako dijete imalo sopstveni udio u fondu a akumulaija dividende obezbijedila bi univerzalni opšti prihoda koji bi vremenom rastao proporcionalno stopi automatizaciji i to tako da se ograniči nejednakost i stabilizovuje makroekonomija.
Za realizaciju tog atraktivnog rješenja treba savladati dvije prepreke. Prvo, skloni smo da oporezivanje smatramo lijekom za sve. Ali univerzalni opšti prihod koji se finansira iz fiskalnih prihoda neizbježno provocira nezadovoljstvo zaposlenih koji imaju teškoće i koji ne vide logiku u subvencioniranju lijenih, pa bili oni bogati ili siromašni. Drugo, akcije kompanije obično se daju samo zaposlenima u njoj.
Razumije se, postoje odlični razlozi da se profit oporezuje kako bi se finansirale potrebe siromašnih, kao i programi koji se odnose na vlasništvo zaposlenih u kompanijama. Ali ta pitanja nisu vezana s ovo koje sada razmatramo: kako stabilizovati društvo dajući pravo svojine na kapital Googlea svakome ko učestvuje u stvaranju tog kapitala, uključujući one bez naknade, prekarno zaposlene a takođe i nezaposlene.
A ovdje se, kako je i trebalo očekivati, pojavljuje lažna zabluda koju šire zaštitnici status quo. Na blogu Financial Times Alphaville nedavno su bili odbačeni predlog da velike tehnološke kompanije, poput Googlea, prenesu svoje akcije u javni fond uz obraloženje da se time prenebregava ono šta je zapravo Google uradio za nas. U negiranju prava na udio društva u dobiti od kapitala koji mi kao potrošači stvaramo, zaštitnici velikih kompanija pozivaju se na višak koji korisnici imaju (to je suma koju smo bili spremni da platimo za pristup besplatnim servisima, kao što su Gmail i Google Maps).
To jednim dijelom podsjeća na opravdavanje konfiskacije naših akcija u nekoj kompaniji s argumentom da vam ta kompanija daje i druge vrijedne usluge. Koristeći se servisima velikih tehnoloških kompanija, mi u realnom vremenu stvaramo dio njihovog kapitala. Sljedstveno tome, svi mi moramo imati pravo svojine na taj dio.
Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini i bivši je premijer Grčke
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
