Veliki francuski filozof Alen Badju, u svom Pregledu metapolitike, pripisao je demokratiji, kao jedinom temelju savremenog političkog praxis-a, atribute službenog mišljenja. O kakvom se mišljenju tu zapravo radi? Naime, riječ je o onoj vrsti mišljenja čiji se legitimitet nikada ne smije dovesti u pitanje, odnosno, u sve se može sumnjati samo se ne može sumnjati u kvalitete tog mišljenja. Otuda službena mišljenja vrlo lako postaju ideološka u čemu se ogleda njihova najveća opasnost. Politička scena u Crnoj Gori prepuna je službenih mišljenja, među kojima je, trenutno, proces NATO integracija dosegao najviši nivo. U tom duhu teško se možemo otrgnuti svakodnevnog pervertiranja istine i tabuiziranja sjećanja koje izručuju službenici NATO integracija. Upravo je predsjednik PCG, Darko Pajović, u duhu revnosnog službenika, kroz Sedam ''ključnih'' razloga: Zašto u NATO, pokazao kako služba NATO mišljenja zapljuskuje talasima neznanja ionako neznaven prostor naše javne scene.
1. Na toj osnovi, svoj prvi argument Pajović vezuje za problem bezbjednosti naše zemlje, nedefinišući koje su to bezbjednosne prijetnje po Crnu Goru? Po trenutnom Strategijskom pregledu odbrane Crne Gore, prijetnje po našu zemlju su identične sa prijetnjama koje imaju SAD. Nelogičnost ovog segmenta iz nevedenog dokumenta se ogleda u činjenici da veličina i uloga naše zemlje na geopolitičkoj mapi ne korespondira sa ulogom koju imaju SAD. Međutim, kada su u pitanju bezbjednosne prijetnje svakako treba poći od onoga što se zove konvencionalni i nekonvencionalni oblik prijetnje. Ako uzmemo u obzir prvi oblik, onda nam Pajović i služba moraju dati odgovor koja je to druga/e država/e koja ima pretenziju na našu teritoriju, pa nam treba zaštita? Ako uzmemo u obzir drugi oblik (pod ovim oblikom prijetnje se najčešće uzima terorizam), onda Pajović treba da odgovori zašto su na udaru terorističkih grupa najčešće baš NATO zemlje?
Bez obzira na koji oblik prijetnje da stavimo akcenat, neosporno je da sa ovim kapacitetima Crna Gora ne bi mogla sebi garantovati bezbjednost. Stoga, legitimno je poći od mogućnosti da i kao neutralna država Crna Gora može pronaći svoj izvor osiguranja. Naime, ideja neutralnosti je ona ideja koja je u praksi jedino moguća ako i samo ako za nju postoje izvjesne garancije. Svakako je da su velike sile ili međunaronde institucije te koje najčešće garantuju neutralnost. Tako UN Turkmenistanu garantuje neutralnost (od 1995), a EU svim svojim vojno neutralnim članicama, kroz ''irsku klauzulu'' (član. 42 (7) Lisabonskog sporazuma). Imajući ovo u vidu, ubrzanjem EU integracija i pristupom u EU, Crna Gora bi pronašla garanta svoje neutralnosti, samim tim i bezbjednosti.
2. Nadalje, Pajović iznosi tezu kako Crna Gora ''teži, s istorijskim pravom, da postane sastavni dio porodice Zapadnih demokratija''. U ovom iskazu je diskutabilno sve, a najviše sintagma ''istorijsko pravo''. Stiče se utisak da je Crna Gora topos u kojem je demokratija nastala, no usljed ''nekih'' procesa ona je ostala bez nje, pa s obzirom na ''činjenicu da je demokratija njena stvar'', istorijski nužno treba da joj se vrati.
Takođe, ovdje Pajović pokazuje neznanje kada je u pitanju ideja Zapada. Toj ideji svakako da Crna Gora već pripada, kao što pripadaju i Rim, i Atina, i Stambol, i Moskva. Upravo oni gradovi koji su iznjedrili ideju Zapada. No, savremeni duhovni diskurs Zapad identifikuje sa onim što se zove anglo-američka kulturna baština, čime su se osnovne vrijednosti Zapada ruinirale. Pojašnjenja radi, demokratija je rođena na Zapadu, u Heladi, pa ne treba da čudi zašto se i Zapad i demokratija danas brane u Grčkoj. Brane se od onoga, kao što navedoh, što ruinira Zapad, a to je neoliberalni koncept sve duhovnosti, čija se malignost filuje demokratijom kao službenim mišljenjem.
3. ''Razlog broj 3.'' Darka Pajovića poziva nas na gledanje ekonomskih pokazatelja koji se vezuju za NATO članice. Tu bi najpoželjnije bilo da Pajović pogleda GDP Rumunije, Bugarske, Hrvatske, Slovenije itd. prije ulaska u NATO i sada, i da tom komparacijom konstatuje kako su te države gotovo petostruko uvećale svoj javni dug. Naravno, treba biti do kraja pošten pa kazati da NATO nije krivac zašto vlade tih zemalja vode katastrofalnu ekonomsku politiku. Ali, treba i izvršiti oslobođenje od učestale frazeologije kako je NATO garant dovođenja stranih investicija i ekonomskog napretka. U zanosu nabacivanja fraza i floskula, Pajović nas poziva na analizu ''relevantnih indexa svjetske banke koji mjere vladavinu prava, stanje demokratije, efikasnost institucija, nivo korupcije itd.''. Ovdje je upitno sve, a pogotovo to da Svjetska banka mjeri vladavinu prava, nivo korupcije itd.
4. Često slušamo i čitamo, pa i u Pajovićevoj argumentaciji, kako ne možete biti član EU, a da prethodno niste član NATO. Tačno je da nakon pada Berlinskog zida niti jedna zemlja Istočnog bloka nije pristupila EU, a da prethodno nije postala član NATO. Međutim, ne smijemo zanemariti jako važnu činjenicu da geopolitički kontekst više nije kao prije dvije decenije i da je ''pomjeranje Berlinskog zida'' za 1.000 i kusur kilometara uslovilo da bivše zemlje Varšavskog pakta, iz najpragmatičnijih razloga (!!!), pristupe NATO-u. Jer, u eri unipolarnosti ili unicentrizma nemoguće je graditi neku samostalnu poziciju, neutralizovanu, već je čin prilagođavanja u takvom kontekstu zapravo princip za samoodržanje. Otuda su integracije EU i NATO u tom periodu korespondirale. Nakon nastanka Lisabonskog sporazuma, kao krovnog akta EU, procesi NATO integracija i EU su postali potpuno odvojeni procesi.
5. Kao što sam već naveo, danas je šahovska tabla drugačija i Pajović je u pravu kada kaže da u svijetu ''jačaju blokovski savezi'', ali jako je problematičan njegov stav da se ''mi moramo'' prikloniti nekom od tih saveza. Istorija, ali i geopolitička teorija, nas je naučila da kada u svijetu vlada multipolarni geopolitički kontekst, onda je neutralnost najpragmatičnija spoljnopolitička opcija, pogotovo za male države. Kao što je deluzorno bilo biti neutralan 90-tih, još je deluzornije da se danas svrstavamo na bilo koju stranu.
6. Nadalje, u težnji da minimalizuje tradicionalnu vezu Crne Gore sa Rusijom, Pajović je pokazao elementarno nepoznavanje istorijskih prilika. Iz tog ''vela neznanja'' Pajović je istakao kako je Crna Gora bila ''oružje jedne velike zemlje u postizanju njihovih ciljeva spoljne politike'’ (?).
7. Na kraju, Pajović je svoj tekst završio emotivnom komponentom koja se tiče NATO inregracija i iskustva kada je Crna Gora od strane NATO-a bila bombardovana. Ne bih lamentirao nad žrtvama i osvrtao se na ovaj segment argumentacije, koji svakako igra važnu ulogu, ali isto tako ne bih, kao Pajović, ni odbacio sam način na koji je agresija (da je bila agresija, potvrdio nam je Gerhard Šreder, na dan obilježevanja 15 godina od bombardovanja) izvršena. Ipak, ovdje bih Pajoviću osvježio pamćenje, budući da ističe kako je u tom periodu Crna Gora bila u zajednici sa Srbijom'', tačnije, sa ''nedemokratskim i autoritarnim režimom koji je u to vrijeme vladao u Srbiji.'' Prvobitno je lider režima u Srbiji, samo par godina prije agresije, od međunarodne zajednice proglašen ''faktorom mira i stabilnosti''. Drugo, isti taj autoritarni lider u Srbiji proizveo je tadašnjeg, ali i sadašnjeg, crnogorskog lidera. Sa istim je tim liderom danas Pajović na istom službenom zadatku! Mislim da to dovoljno svjedoči o besmislenosti njegovog svjetonazora!
Bonus video:
