Posve očekivano, najnovije trzavice u Živom zidu izazvale su veliku medijsku pozornost, budući da se radi o lomovima i raskolima u stranci koja se u mnogim anketama probila na treće mjesto popularnosti.
No zapravo, one su interesantne jedino po tome koliko su zapravo tipične za hrvatsku stranačku scenu. Čak i previše tipične za jednu stranku (pokret, organizaciju, udrugu) koja sebe voli nazivati antisistemskom.
Sve one optužbe za samopromociju njegovih čelnika, prigovori da stranka služi samo partikularnim interesima Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara, zatim priče o praćenju objava na društvenim mrežama, o uhođenju, o ignoriranju članstva i tome kako vodstvo ne trpi kritike na svoj račun, mogu poslužiti tek kao ilustracija kroničnih boleština hrvatskih političkih stranaka.
Po tome, Sinčić i Pernar nisu ništa gori od ljudi koji čvrstom rukom upravljaju velikim partijama.
Od laburista do socijalista
Sjetimo se kako su laburisti javno plakali i masovno bježali od Dragutina Lesara. Kako su Mirelu Holy protestno napuštali najbliži suradnici. Kako je Vesna Pusić izbacila Radimira Čačića na osnovu anonimnih izjava u novinskim člancima, izazivajući time raskol u stranci i kreiranje direktne konkurencije. Kako je Čačić svojedobno kao šef stranke najurio gotovo cijeli saborski klub HNS-a. A da ne govorimo o Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku.
Milanović je po kratkom (ili malo duljem) postupku izbacivao članove koji su ga javno kritizirali i prozivali, među njima čak i ministra i stranačkog seniora Slavka Linića. Prije toga je počistio stranku od svih ljudi (osim jednog) koji su se usudili biti njegovi protukandidati za šefa SDP-a, uveo atmosferu pokornosti i straha, gdje se strogo pazi što se piše po društvenim mrežama i što se govori po novinama.
Karamarko je ignorirao pa se riješio vlastitog zamjenika i polako pretvarao stranku u sektu poslušnika i sljedbenika, a da ne bi ispalo da je on najgori, valja se sjetiti kako je i Jadranka Kosor svojedobno prisluškivala sastanke HDZ-ovih ogranaka i izbacivala one koji su dovodili u pitanje njezin autoritet stranačke predsjednice.
Ivan Vilibor Sinčić se, bez obzira na rejting Živog zida, još uvijek nalazi u domeni bizarnosti.
Puno je opasnije ono što se događa i velikim i ozbiljn(ij)im strankama.
A može se to reći i ovako: stvarajući antisistemsku stranku Sinčić je u nju ugradio sistemsku grešku.
Poligon za promociju vođa
Koja politička stranka ne služi kao poligon za promociju svojih vođa? Koja stranka se ne pokušava dovesti u stanje monolitnosti? Koji stranački vođe ne izigravaju apsolutiste koji žele kontrolirati svaku riječ, potez ili čak i misao svog članstva?
I koji to šef stranke neće kritiku na vlastiti račun proglasiti destabilizacijom stranke u svrhu dovođenja konkurencije na vlast?
Takvo ponašanje, u različitim omjerima i dozama, praktički je postao preduvjet za preživljavanje na čelu stranke, bila ona lijeva ili desna, mala ili velika.
Sektaštvo, a ne politika, odanost vođi, a ne stranci, podilaženje vodstvu, a ne zastupanje članova i birača, poslušnost, a ne kritičnost, strah, a ne sloboda.
Stoga nije nimalo neočekivano što se o takvim stvarima sada sluša i iz redova Živog zida, naročito ako se uzme u obzir politički profil njihovih vođa, ocrtan u predsjedničkoj kampanji Ivana Sinčića i aktivističkih aktivnosti Ivana Pernara, kao i činjenicu da se Živi zid iz pokreta želi pretvoriti u stranku.
Ono što nas treba zabrinjavati jest činjenica koliko je takva pojava uzela maha i postala skoro posve normalna na političkoj sceni.
Gotovo kao neizostavan model vladanja.
Što je samo potvrda da je Živi zid definitivno postao dio sistema.
(24sata.hr)
Bonus video:
