Staljinizam

Rodoljupci i staljinisti, kakva ekipa...

Dripačka devastacija Miločera, jer to je teško nazvati nekim normalnim, drugačijim imenom; onakva ljepota koja će biti za sva vremena otrovana betonom i pohlepom, jer to je to, zar ne; velika medijska prevara iza koje stoji vrh režima, sa iznajmljenim medijima koji treba da stvore privid medijskog raznoglasja, a u suštini služe samo za ućutkivanje/urušavanje kritičkih glasova, tih koji su još preostali; uzgred, čitava ta medijska akcija vlasti je protivzakonita, ali, moćnici vole da se sprdaju zakonima, to ih “loži” više nego pevaljka sa Granda; olako date garancije za sumnjive poslove; otkriveni milioni po ličnim računima glavara i njihovih familija; svjedočanstvo koji je do detalja demaskiralo mehanizme pljačke u kojima učestvuju razni nivoi vlasti i režimska biznis elita; ministri prevaranti, prepisivači, falsifikatori...

Koalicioni partner koji sasvim precizno kaže da je Vladin zakon zapravo - staljinistički. I sve to nije dovoljno da “otvori oči” prosječnom crnogorskom građaninu, glasaču... Ili, jeste, nema tu ništa komplikovanije od matematike za šesti osnovne, ali ga upravo ta besramnost i beskupuloznost fascinira.

Ipak, najtužnija vrsta među onima koji odabiraju da ne vide, jesu takozvani “rodoljupci”. Kao i svako od nas, povremeno sretnem “patriote” koji ovu neobičnu situaciju jednostavno objašnjavaju: sve je to tako, ali, ako ova vlast ode, nestaće države. Što je, moram priznati, sasvim perverzan način mišljenja. Ova će država nestati jedino ako aktuelna vlast ne ode, i to što prije.

Skakavci koji pustoše polja ne znaju ništa drugo da rade. Ne možete očekivati da se opamete, da postanu uviđavni. Morate ih skloniti sa polja, ako želite da sačuvate ono što ste posijali.

Malo je za sve ovo reći staljinizam. Samo dio značenja je pokriven “hazjajinom” i njegovim načinom. Crnogorski staljinizam jednako duguje Staljinu kao i Laki Lućanu, zato je tako živopisan.

Na koncu, zakon o kome Krivokapić govori neustavan je, legalizuje otimačinu, još drskiju od onih na koje smo već naviknuti.

Rankova kvalifikacija o Vladinom staljinizmu, je pak, višestruko zanimljiva. S jedne strane, zbog adrese sa koje dolazi. Ranko i njegova (?) stranka su u višegodišnjoj koaliciji baš sa tim staljinistima. S druge strane, pretpostavljam da Krivokapić govori o nekoj vrsti “postmodernog staljinizma”.

Budući da svi u svijesti klasični staljinizam drže u sivim tonovima ideološke bijede, a postmoderni staljinizam je pojavno znatno drugačiji, povremeno spektakularan.

Umjesto partijskih sekretara, sada imate državne, poslušne i na sve spremne pisce i novinare, umjesto svetkovina u čast velikog vođe, sada imate rialiti programe, umjesto sivila koje je “porodilo”

Mandeljštama i Platonova, sada imate vatromet turbo-folka koji neće poroditi ništa... Tako da ta formulacija o staljinizmu nije naivna - bar u onoj mjeri u kojoj je tačna.

Može li se sa staljinizmom u Evropu? Ranko valjda zna odgovor. On je sigurno, kao pionir, učestvovao na takmičenju “Tito, Revolucija, Mir”, a tamo se učilo baš o takvim stvarima.

Možda se Ranko pomalo osjeća kao drug Tito, pa čeka svoju Četrdesetosmu da raskrsti sa staljinizmom? Ili se naprosto zadovoljava onim “rekoh i spasih dušu”, ali, ovdje je potrebno spasavati i nešto više od jedne, ma čije, duše. Opet, misterija mi je - kako neko, politički tankoćutan poput predsjednika parlamenta - može da bude sa staljinistima.

Ili, ako je tek sada shvatio da ima posla sa staljinistima, što će uraditi? Rankovo istorijsko Ne, ipak, kako stvari stoje, nećemo dočekati. Zato je, izgleda, bravar, ipak, bio bolji. Ili barem hrabriji...