Prolaze sati, dani, prolaze godine, nažalost i decenije. Svo to vrijeme mi strpljivo čekamo, zapravo ne znajući što to čekamo. Toliko pogubljeni u nadanju, a ispunjeni strahom, zaboravljamo da imamo samo jedan život i da svaki dan, proveden tako, zapravo postaje uzaludno potrošen. Koliki su ti strahovi, najbolje govori izostanak reakcije dok oduzimaju našu budućnost, a znamo da troše sadašnjost i lažiraju prošlost. Dakle, intenzitet tog kukavičluka sputava reakciju čak i dok oduzimaju budućnost onih koji tek dolaze.
Što mi to radimo? Pa čemu se nadamo? Ma, zašto ćutimo?
Otupjelost osjećanja, nezainteresovanost za svijet oko sebe, na kraju i za svoju sudbinu, oslikava stanje prisutno kod većine stanovnika Crne Gore. Apatija je pronašla svoje mjesto među svim generacijama i svim društvenim slojevima. Nijesu se uspjeli oduprijeti ni oni najhrabriji, pa ni oni najpametniji. Tako apatični postali smo saučesnici brojnih nedjela i zločina. Pružili smo im mogućnost da nesmetano upravljaju našim životima, uništavajući i rasprodajući sve ono što su generacije mukotrpnim radom godinama stvarale.
Da li još smijemo čekati? Zar mislite da nedostaje razloga za reakciju?
Od prošlosti se ne živi, ali svakako da ta prošlost mora opominjati. Ne smijemo više dozvoliti da umjesto nas donose odluke kojih ćemo se stidjeti. Predugo već to radimo. Stajanje po strani i ćutanje koštalo nas je mnogo, neke i previše. Treba li pominjati sramni ‘’Rat za mir’’, deportaciju Muslimana, organizovane kriminalne grupe u sprezi sa čelnim ljudima režima (šverc duvana, šverc narkotika), napade na novinare i ubistvo jednog urednika, pokušaj ubistva političkog suparnika i utemeljivača ideje crnogorske nezavisnosti, napade na policijske službenike i ubistvo inspektora. Ćutali smo i stajali po strani za vrijeme katastrofalnih privatizacija nekadašnjih ekonomskih giganata: KAP-a, Željezare, Rudnika boksita, Solane... ili kod žalosnih sudbina preduzeća poput: Radoja Dakića, Oboda, Košute, Tare, Bojane, Duvanskog kombinata... Nekadašnji stožeri crnogorske ekonomije, danas uglavnom predstavljaju napuštene ruine, prepuštene zubu vremena, a radnici istih puku sirotinju koja živi na rubu egzistencije. Pored izgubljenih preduzeća, sjećanje nam ne smije zaobići ni izgubljenu zemlju na najatraktivnijim lokacijama našeg primorja ili Glavnog grada. Nekada u vlasništvu svih nas, a danas u rukama krajnje sumnjivih ‘’investitora’’ sa Djevičanskih Ostrva i sa Kipra. Koštalo nas je ćutanje i zaduženja od preko 59% BDP-a, negdje oko 3.250 eura po glavi stanovnika, što nas svrstava u red visoko zaduženih zemlja. Doprinio je naš muk i najvećem stepenu rasta broja nezaposlenih u regionu, ali tu ipak nije kraj, jer ako nastavimo da ćutimo koštaće nas i vrlo izvjesnog bankrota.
Zato moramo pokazati zrelost, odgovornost, hrabrost i odlučnost da se suprotstavimo politici koja nas je dovela do ivice ambisa, politici koja namjerava uništiti naše snove i od nas napraviti odane sluge - moderne robove, vječno zavisne od njihove milostinje. Moramo ostaviti za nama vrijeme u kojem se roditelji stide jer djeci ne uspijevaju da obezbijede elementarne uslove za život. Moramo stvoriti ambijent u kojem će mladi vidjeti svoju perspektivu. Moramo vratiti povjerenje u institucije sistema. Moramo zaustaviti licemjerstvo premijera, koji vjestačkim osmjehom i ekskluzivnim satom (Breguet Tourbillon, od 106.000 eura), izaziva bijes ojađenih radnika, koji mjesecima ne primaju svoje zarade, bijes gladne sirotinje, koja koristi narodnu kuhinju, bijes onih koji mole za socijalnu pomoć. Najmanje što možemo uraditi je da uklonimo ministre za koje su nehigijena, greška doktora i smrt ‘’ništa spektakularno’’ ili one spremne da krivotvore isprave službenih automobila. Uklonimo i predsjednike opština protiv kojih su potvrđene optužnice za zloupotrebu službenog položaja, naravno i one optužene za nedozvoljeno držanje oružja, kao i one, kojima su Šarić i Kalić “korektni momci”. Uklonimo i one funkcionere kod kojih se na računima nezaposlenih supruga nalaze iznosi od vrtoglavih 3,8 miliona $, dok uništena Prijestonica dvadesetak dana pokušava sakupiti 0,5% navedene sume za spasavanje mladog života. Uklonimo sve funkcionere koji neodgovorno troše naš novac, potpisujući skupe koktele, morske plodove, cigarilose, parfeme...
Imajući u vidu da su ovo samo neki od primjera bahatosti, nestručnosti, zloupotreba i neodgovornosti, lako je zaključiti da izbora nemamo - raskid sa bezumnom politikom je naša dužnost, ovaj sunovrat jednom za svagda mora biti zaustavljen.
Zato, sapere aude, građani Crne Gore! Da nas strah ne pobijedi!
Bonus video:
