Neće spasiti Makedoniju od utjerivanja u evroatlantske projekte, ali meni je baš bilo po meraku ovo veliko NE kojim je jedna mala zemlja odgovorila na ucjenu. Nijesam neki poznavalac tamošnjih političkih prilika, niti precjenjujem svoju pamet, zato analitičarima prepuštam da izračunaju u kolikom se procentu bojkot referenduma dijeli na NATO, Evropsku uniju ili atak na nacionalni identitet.
Mogu, međutim, da se bavim onim čega sam kapac: narod koji dvotrećinski pokuša da odbrani svoje dostojanstvo i ime svoje države, odbijajući da joj ga drugi silom mijenjaju drugi put otkako je stekla nezavisnost, zaslužuje podršku svih koji još drže do slobode.
***
Kratko će trajati moja radost, dizali su se Makedonci kroz istoriju i na oružje, ali je njihova teritorija poslije svih ratova bivala raščerupana. A narod, koji još u 18. vijeku pominje naš vladika Vasilije, doživljavao je sudbinu Kurda i završavao u nekoliko država. Jedinu koju su smjeli da zovu svojim imenom dobili su pod Titom. I živjeli u njoj bez spoljnih pritisaka i ucjena skoro pet decenija.
Nikad nijesam bila u Makedoniji, ako se ne računa jedno prinudno slijetanje na skopski aerodrom. Ne poznajem baš nikoga u toj zemlji, niti znam njen jezik. Uprkos tome, ona već decenijama u meni budi neka posebna osjećanja.
Malo zbog prelijepih stihova, više zbog tužne istorije. A ponajviše zbog čudnih evroatlantskih pravila što važe samo za nejake i poniženja koja trpi posljednjih 30 godina. Naročito sa Zapada, od prijatelja. Koji do Makedonije drže taman koliko i do Crne Gore. Zato ni ona Klintonova zamjena imena nije bila jezička greška, nego politička istina.
***
Izgledaće nevjerovatno, možda i smiješno, ali prethodnu promjenu imena te države, 1993. godine, platila sam odlaskom u bolnicu. Nakon svađe, u kojoj sam bila toliko uporna kao da će moja crvena olovka riješiti svjetsko pitanje, završila sam na Internom kod dr Mila Stankovića. Samo nekoliko dana nakon što su se Ujedinjene nacije udostojile da prime Makedoniju, ali pod ponižavajućim nazivom BJRM.
Neki revnosni urednici državnih novina prežali su da ni slučajno đe ne promakne kakva neoktroisana riječ, što je važilo i za pravo ime makedonske države. Ako agencije i propušte, moralo je da se dopiše ono BJR. I pokaže lojalnost, ne UN nego depeesu.
Nijesam bila zadužena za političke tekstove, ni spoljne ni unutrašnje, tek što sam sa čitulja iz Petrove rupe pripuštena na sprat. Niti sam tada znala kako se na mom stolu našla opširna informacija o Makedoniji. Čije je prepravljanje - da me bolnica nije spasila - moglo da se završi otkazom.
***
Bijesna zbog odluke UN, znajući da kršim sva pravila redakcije, iz cijelog teksta revnosno sam brisala ono ponižavajuće BJRM i ispisivala - Makedonija. Daktilografi su prekucali po mome, urednik primijetio i krenuo s visine da mi drži lekciju o crnogorskoj spoljnoj politici, vjekovnom prijateljstvu Srba i Grka i ostalim glupostima...
Počela je žestoka svađa, uspjela sam da održim kraći govor o slobodi, poštovanju drugih i pravu naroda da države zovu svojim imenom... A onda je nastao džumbus. Piši BJRM - neću, moraš - ne moram...
Da ne dužim, uhvatio me napad plača, pobjegla sam s posla kod prijatelja. I probudila se u bolnici sa pritiskom 220/180. Još čuvam te papire, podsjećaju me na dane kad je i najbezazlenija pobuna imala smisla. Čak i ako se završi porazom...
***
Nijesam opet završila u bolnici, ali jesam prošle nedjelje bolovala sve dok nije objavljena vijest da je referendum propao. Obradovala sam se zato što su Makedonci dvotrećinskim bojkotom probali da odbrane i svoje i ime svoje države. Jednako dostojanstveno i odlučno kako su joj ‘91. donijeli nezavisnost.
Te godine, samo koji mjesec kasnije, Crnogorci su se u parlamentu dvotrećinski odrekli i svog i imena sopstvene države. A naredne održali referendum na kojem su ovjerili vlastiti nestanak. Možda sam se i zbog toga u nedjelju divila makedonskoj pobjedi, znajući da je oročena.
***
Već u ponedjeljak, probudili su se prozapadni balkanski analitičari... Makedonija će skupo platiti takvu odluku. Kriza će biti još dublja, a posljedice sve teže. Svijetlu budućnost spriječili su nacionalisti...
Niko da pomene koliko je na prošlonedjeljnu odluku uticalo 30 godina pritiska sa svih strana. Ili decenija i kusur čekanja da Evropa otvori vrata boljeg života. A naročito, kao posljednji šamar, potcjenjivačko i ucjenjivačko pitanje - hoćete li da vas primimo u društvo velikih čim se odreknete svog malog identiteta...
***
Držeći se pogrešne premise da balkanski narodi moraju biti oduševljeni evropskom šargarepom, isti analitičari mjesecima prije referenduma oduševljeno su zaključivali kako je u Makedoniji ubjedljiva većina za ulazak u EU i NATO. Sad, kad su ih građani dvotrećinski demantovali, pozivaju se na antizapadnu kampanju i ruski uticaj.
Ne znam detalje o toj kampanji i tom uticaju, ali računam da čak i prosječno obaviješteni makedonski birač odlično vidi koliko su dobra evroatlantske integracije donijele ostatku zapadnog Balkana...
Crna Gora nije htjela ništa da nauči iz hrvatskog iskustva, Srbija ni iz našeg ni iz hrvatskog, a BiH još nije uspjela da integriše ni samu sebe iznutra... Nijesam sigurna ni da Makedoniji ima spasa. Ali, kad i nju dovedu do dna moći će makar da se tješi kako je pokušala da kaže NE...
P.S. I dalje iskreno vjerujem da svaka bitka za slobodu ima smisla, pa i ona koja se završi porazom. Zato i zavidim slobodnim Makedoncima na ovoj masovnoj pobuni. Čak iako su, kao ja, negdje duboko u sebi osjećali da ih na kraju čeka crnogorska sudbina. Jedno ime za po kući i drugo za spoljnu upotrebu. A i to samo ukoliko promjena imena nije uvod u promjenu granica.
Bonus video:
