Sporazum potpisan u petak definitivno je uspjeli pokušaj ponižavanja političke snage (ne baš mnogo moćne, doduše) koja se drznula da misli alternative kao konkretne politike i, što je bio utisak velikog dijela građana Evrope, ponudi nadu kao politički program. Komotno bi se, međutim, moglo reći da je sporazum ravan i poniženju same Grčke. Čitajući tekst dogovora, a svakako imajući u vidu i način na koji je do njega došlo, pa i estetiku jezika kojim je napisan, teško je reći da je u pitanju bilo išta drugo do planirano ponižavanje. Ustupci koje je izborio pregovarački tim sa juga Evrope su sitni, politike vraćanja nerazumnih dugova - pereat mundus su opstale, pa davljenje sirotinje može da se nastavi mirne savjesti.
Doduše, posljedice po ekonomiju južnoevropske države neće biti baš katastrofalne; naprosto će nastaviti istim putem zacrtanim prije nekoliko godina, doduše uz malo više prostora za disanje (nešto je ipak iskamčeno). Međutim, posljedice po Evropu biće katastrofalne, jer bojim se da politika vajmarizacije Grčke ne može da se završi nikako drugačije nego što se završava bilo koja slična praksa. Ako bilo ko ima nekome nešto da objašnjava, prije bih rekao da će Volfgang Šojble jednog dana morati da crveni pred Klio i držim mu plačeve - moraće da iznese argumente-kao-zemlja. Jer ako se evropskoj administraciji nije dopalo što preko puta sebe mora da gleda maštovitog (i daleko bolje obučenog) Varufakisa, mora biti da će im se više dopasti sljedeći tim pregovarača koji se ovih dana obučava u kampovima Zlatne zore. Ali ne sumnjam da evropska birokratija misli da „njih može da kontroliše“. Doduše, baš ih briga - nije kao da „planiraju da žive tamo“.
Oni koji su pomislili da se grčka jogunasta vlada u petak sudarila sa realnošću, propustili su u jezik još jednu stvar: Grčka nije bila (usamljena) za pregovaračkim stolom sa „realnošću“, već sa 18 naoštrenih i bijesnih protivnika, a na kraju je odlučila sila. Drugim riječima, oni koji su rekli da se Grčka sudarila sa stvarnošću, zapravo su rekli da je sila postala stvarnost Evrope. U suštini, Trojci (pardon, „institucijama“) je svejedno da li će Grčka izaći ili pristati da vraća dugove; važno je samo da se uspostavi pravilo: kazna za zamišljanje drugačije budućnosti je oštra.
Tako će fiskalno ograničene ćate bankarske diktature definitivno kumovati povampirenju fašizma, pa bismo mogli parafrazirati i Benjamina: svaki uspon fašizma svjedočanstvo je uspjelog konzervativizma. Nije na odmet podsjetiti da evropska birokratija već nema problem sa desnim autokratima: reakcije na gafove ovih guja-u-njedrima poput Orbana i sličnih su mlake. Njihovo očijukanje se tako materijalizuje i na lokalnoj političkoj sceni: evropski komesar Han je pre neki dan pokazao da ima istu onu slijepu tačku koju ima i premijer Srbije i da cenzuru u domaćim medijima, je l’ te, ne vidi.
Greška pregovaračkog tima Sirize je bila u tome što su izigravali dobre Evropljane, mada je to razumljivo, i s obzirom na to da su ih protivnici proglašavali ekstremnom ljevicom (sic!), i s obzirom na unutrašnji zahtjev građana Grčke da se ostane u eurozoni. Ali u tom se grmu krije zec. Čini mi se da Grčku od dobrovoljnog izlaska iz eurozone dijeli samo jezičak i da uvreda u vidu ponižavajućeg „dogovora“ može biti baš to. Zapravo, sporazum gotovo garantuje izlazak Grčke iz evrozone za nekoliko mjeseci (pretpostavljam do kraja godine). Ovo se može pokazati ključnim nusproizvodom na unutrašnjem planu u Grčkoj, pa sporazum može čak i ojačati poziciju Sirize: srazmjerno poniženju, rašće i podrška građana Grčke eventualnom izlasku iz eurozone, pa on sljedeći put možda i neće biti samo prazna prijetnja. Grci ionako već duže vrijeme na usnama imaju jedno „fuck off“.
Izlazak možda nije lak, možda je i katastrofa za grčko društvo, ali ako je kapitalizam neracionalno racionalan, Grci su možda racionalno neracionalni. Uostalom, da nije bilo racionalno neracionalnih, fašizam ne bi bio poražen u prvoj rundi.
(Peščanik.net)
Bonus video:
