Vlada nacionalnih podjela, Vlada narodnog razjedinjavanja ili Vlada nacionalnog urušavanja (ime i nije važno) - svakako je bolja opcija od bilo kakve primisli, pokušaja ili makar samo razgovora o nekom drugom modelu koji podrazumijeva narodno jedinstvo. Tako makar misli DPS i njegovi manjinski sateliti. I ko god mislio da je takav stav neko iznenađenje, zapravo je u zabludi. Bilo je odgovorno pokušati i predložiti, a ovaj ishod je svakako očekivan. U politici je uvijek bolje da se neke stvari dodatno potvrde i učine javnim i jasnim. Slično kao što je, na primjer, afera „Snimak“ učinila javnim ono što smo svi znali, tako je i inicijativa opozicije učinila još jednom javnim ono što je takođe poznato. Da je DPS partija bez demokratske širine, kojoj nije prioritet ekonomija i vladavina prava, a da su manjinske partije samo bunkeri iz kojeg se brane privilegije nekolicine njihovih političkih lidera, a ne nikako naroda koje predstavljaju. Jedino je ostalo da se vidi da li će i SDP ostati dosljedan svom kukavičkom karakteru.
Toliko se nebuloznih stvari moglo čuti u interpretaciji ideje vlade narodnog jedinstva, koja je, htjeli mi to priznati ili ne, svakako potrebna Crnoj Gori, da sam osjetio potrebu da i na ovaj način intervenišem. Jedna od najbizarnijih je ta da bi takva vlada bila nelegitimna, što je aspurd koji se davi u sopstvenom aspurdu. Zamislite priču da nije legitimno nešto što bi hipotetički podržali svi politički subjekti i svi poslanici. Pa ovo može smisliti samo DPS. Suprotno tim nebulozama, to se zove puni legitimitet ili potpuni konsenzus.
Na RTCG su danima, bez prethodno ostvarenog političkog dogovora, tražili da opozicija pokaže program rada te buduće vlade. Da kažemo ko bi bio premijer, potpredsjednici, ministri? Kao da to ne bi trebalo da proizilazi iz političkog dogovora kao što je to svugdje u svijetu. Stvarno je neukusno tražiti ekspoze prije dogovora o samoj vladi, ali to u Crnoj Gori, a pogotovo na Javnom servisu, izgleda savim normalno.
Rekli su da bi to ugrozilo integracione procese u koje je zemlja duboko zakoračila. E, to već priznajem nije glupost, već manipulacija i zamjena teza. Valjda se i oni ponekad zbune. Okupljanje oko vladavine prava ubrzava integracione procese vezano i za EU i za NATO. Ako su borba protiv korupcije i organizovanog kriminala prioriteti, a ako takođe znamo da to podrazumijeva i pročišćavanje ANB-a od sumnjivog kadra, što je uslov za pozivnicu u NATO (sve je to vladavina prava), logika im nije baš jača strana. Situacija je suprotna, jedino DPSDP svojim nečinjenjem u narednom periodu mogu zaustaviti te procese, jer jedino njima ne odgovara sprovođenje kapitalnih reformi u društvu.
Bilo je i „straha“ od promjena spoljnopolitičkih prioriteta - to je tek manipulacija na kvadrat. Kako? Pa svako eventualno skretanje sa bilo kojeg zacrtanog puta ili pisanog dogovora, moglo bi podrazumijevati pad te iste vlade i povratak na staro. Dakle, većina koja čini aktuelnu Vladu imala bi jake odbrambene mehanizme i mogla bi uvijek otkazati svoju lojalnost toj vladi narodnog jedinstva ako se za to ukaže potreba.
Ali, malo je tu zdravorazumske logike, pa se ne treba puno trošiti na to. Inicijativa opozicije je vjerovatno osuđena na propast, jer je vlast vođena zapravo nečim sasvim drugim. Ukratko: vrh DPS-a je svjestan da bilo koja vlada u kojoj svi njihovi partneti ne bi bili obični pioni i pješadija, razgrađuje njihovu kriminalnu supstancu. Bilo koja odlučnija borba protiv kriminala i korupcije vodila bi do njihovih šefova, bili oni na drugom, petom ili posljednjem mjestu po hijerarhiji u dokumentima BIA, CIA, DEA (u ANB-u se vodi samo opozicija)... Strah od podjele odgovornosti govori o strahu od monitoringa njihovog rada kojim se oni hvale, što je samo po sebi još jedan paradoks.
Kako ne bi ostali izolovani u svom krutom i antievropskom određenju, morali su da izvrše dodatni pritisak na one koje potiskuju već 25 godina. Dohvatili su se manjina i u svom uvježbanom maniru, još jednom ih deportovali tamo gdje su htjeli. Nema tu ničega iznenađujućeg iako sam u ličnim kontaktima dobijao drugačije signale od predstavnika manjinskih partija - u najmanju ruku, da žele da sjednu i razgovaraju kao odgovorni političari. Međutim, kada se detaljnije analizira njihova bezvazdušna pozicija na koju su pristali, zaključuje se da je to preveliki zalogaj za njih. Dvadeset godina trube o istim problemima koje zajednički sa DPS-om ne rješavaju. Ali, to im izgleda odgovara jer zamislite kad bi riješili neki od tih problema koje muče manjinske narode. Šta bi onda pričali u izbornim kampanjama? Ovako im je sigurno, dobiće par mandata, prosuće ljudima priču kako se oni muče i trude i kako je opozicija nikakva i, naravno, da im je neko „sa vrha“ obećao da će upravo u nekom narednom mandatu riješiti probleme koji ih tište. Tragično i nepravedno prema sopstvenom narodu kojeg je (mislim na Bošnjake i Albance) svakim danom sve manje u Crnoj Gori.
Ali, ovo je realnost i nju kao takvu treba prihvatiti. Država se nalazi u teškom socio-ekonomskom stanju i dok se vlast svugdje u širem regionu mijenja, kod nas je situacija „redovna“ i stabilna. Nije bilo ni lako ni ugodno, ali je bilo odgovorno probati, pružiti ruku svima i DPS-u (najvećim krivcima za stanje u društvu), i DPS-ovcima u opoziciji (onima zbog kojih se ova vlast toliko dugo ne mijenja), sve zarad višeg državnog interesa. Na kraju, čini se da je ovako i pravednije.
Opozicija nastavlja svoju transformaciju, ali se ne bih složio da procesi njene razgradnje pomažu aktuelnoj vlasti. Ona je svakako završila svoju neslavnu misiju bez obzira koliko će još formalno trajati, kao i jedan dio odlazeće opozicije koji je skiveno podržava. Međutim, stvari se iz dana u dan mijenjaju, a vlast to sve slabije kapira. Sada se treba posvetiti konsolidaciji, partnerstvu i novim političkim proizvodima. Čistim, jasnim i sigurnim. Jer, kako kaže Ivan Cankar: „Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol“.
Bonus video:
