O vizionarskom političaru se danas puno priča. Preciznije: puno publicista se bavi njime, što zahvaljujemo jednoj izjavi najznačajnijeg pragmatičara među političarima u Njemačkoj: kancelara Helmuta Šmita.
On je u svoje pero jednom novinaru, na pitanje o vizijama u politici, kratko i jasno odgovorio: "Ko ima vizije, nek se obrati lekaru“. Od tada pa do dana današnjega Šmita konfrontiraju sa tim citatom, koji je postao jedna od besmrtnosti njemačke žurnalisticke intervju-kulture. Zato je Smitov bonmot bio prvo, što mi je palo na pamet, kad sam počeo da razmišljam o viziji i političarima.
Šmit među njemačkim političarima nije usamljen u svom sudu o vizijama. I današnja Savezna kancelarka Merkel se, kao velika njemačka politička pragmatičarka današnjice, čuva da što izjavi o "vizijama" u njenom svakodnevnom političkom radu.
Sa druge strane, upada u oči pozitivna definicija pojma „vizionar“ od strane profesionalnih čuvara njemačkog jezika: za Duden vizionarski čovjek naime nije bolestan, nego proročki, videći, prozorivi i dalekovidi, što korespondira jezičkoj praksi u anglo-saksonskom ili latinskom svijetu.
Vizije u njemačkoj politici, dakle, danas nisu nešto naročito popularne. Biti dalekovid, moći si predstaviti jedan drugi svijet od onog u kom trenutno živimo: to izgleda da u Njemačkoj nije baš neophodno. Ponajmanje kod onih među nama, koji nose odgovornost za političku svakodnevnicu i koji se svake četiri godine izlažu votumu birača. Od liderskog kvaliteta, koji je u tranzicionoj fazi prosto nezaobilazan, smo se u centralnoj Evropi, sva je prilika, veoma udaljili.
Da nam je gore išlo, naš sud o vizijama u politici i konceptima elita koje stoje iza njih, bi možda bio drugačiji od onog Helmuta Šmita.
No, u anglosakonskoj politikologiji se već odavno mogu prepoznati drugačiji tonovi. Robert Putnam je već 1976. zaključio, da se post-revolucinarne elite jako razlikuju od elita u momentu promjena. Lari Dajamond 1990, razmišljajući o tadašnjim potresima, govori o neophodnoj prezentnosti „partijskih lidera sa hrabrošću i vizijom“. I Filip Smiter, nešto kasnije, 1995, napominje da faza političke konsolidacije zahtijeva posve drugačije liderske kvalitete nego faza tranzicije.
Dobar dio mog rada u njemačkoj spoljnopolitičkoj službi sam proveo u zemljama, kojima je njemačko zadovoljstvo političkom sadašnjicom nepoznato, prosto strano. Među njima su bila tri grada na Balkanu: Beograd, Sarajevo i Podgorica. Moje viđenje vizionarskog političara je opečaćeno iskustvom u tim zemljama, pri čemu slika nije vezana za sud, da li je jedan političar stvarno i služio svom narodu. Upravo vremena nesigurnosti, promjena, nepravde i patnje stvaraju prostor za političke vizije liderskih ličnosti.
Mog prvog političkog vizionara na Balkanu neću nikad zaboraviti. Te 1991. bio sam politički referent u njemačkoj ambasadi u Beogradu, s nadležnošću za Kosovo. Do kancelarije mog sagovornika, u kosovskom Društvu Književnika u Prištini, sam mogao da dođem tek poslije duge vožnje automobilom.
Moj sagovornik se zvao Ibrahim Rugova, jedan mali, suvonjavi čovjek, sa dugom i poprilično neurednom kosom i sveprisutnim svilenim šalom oko vrata. Kad sam ušao u njegovu kancelariju, sjedio je, on, musliman, ispod portreta jednog franjevackog kaluđera. Godinama sam ga viđao: svilani šal i cigareta u ruci, uvijek ispod franjevca. Njegov glas je po prirodi bio tih, a rukovanje ovlašni, skoro neosjetni dodir. Aura bez ikakve agresije. Umjesto toga: promišljenost i velika politička suzdržanost.
Odmah po rođenju 1944, Rugovin otac i djed bivaju ubijeni od strane komunističkih partizana, pod izgovorom kolaboracije sa Njemcima. Sam Rugova je postao član komunističke partije, ali su ga isključili, jer je zahtijevao promjene u srpskom republičkom ustavu. Studirao je albansku filologiju i doktorirao 1984. književnost na prištinskom univerzitetu. Najljepši dio života, koji ga je politički oformio, kako mi je rekao, proveo je u Parizu 1976/77, na Sorboni.
Kao književnik 1989. biva izabran za predsjednika LDK, Demokratske Lige Kosova. 90-tih godina je LDK bila jedino partijsko-političko predstavništvo kosovskih Albanaca, koje je uzimano ozbiljno, kao centar političkog otpora srpskoj dominaciji u autonomnoj provinciji, a koju su Kosovari doživljavali kao nepravednu.
Pošto su kosovsko-albanski poslanici u pokrajinskom parlamentu u julu 1990. retorički proglasili nezavisnost Kosova, je Ibrahim Rugova 24. maja 1992, na prikrivenim izborima od stanovništva bio izabran za predsjednika nevidive Republike.
Kosovski Albanci su u podzemlju etablirali sopstvene strukture vlasti i paralelni sistem državne uprave, sa sopstvenim zakonima, pravosuđem, školskim sistemom, univerzitetom, apotekama i bolnicama. Rugova je bio neprikosnoveni predsjednik ove države u sjenci, finansirane od strane čvrsto organizovanih doprinosa kosovsko-albanske dijaspore na Zapadu. Vlada u egzilu se trudila da stvar pomogne iz Zapadne Evrope. Predsjednik Rugova je ostao u Prištini, pod prismotrom srpskih sluzbi, koje ga nisu ometale. 1998. je na sledećim prikrivenim izborima od strane albanske narodne grupe potvrđen kao predsjednik.
Rugovina vizija je bila da ostvari nezavisnost Kosova mirnim otporom i nenasiljem. Uvijek je bio svjestan, da bi oružani ustanak kosovskih Albanaca u pokrajini doveo do masakra, ako ne i do genocida. Srbi su taj model posmatrali po definiciji Konrad Lorenca: ako guski konsekventno uzimate njena jaja, ona će se ponašati kao da su tu i brinuti se o njima, iako ih nema, pri čemu guska ostaje posve mirna. I Srbi su taj sistem tolerisali.
Rugova je stvar vidio posve drugačije: za njega se radilo o svjesnoj, cilju strogo orijentisanoj strategiji. Njegovi uzori su bili Mahatma Gandi i Martin Luter King, stoga se do kraja zalagao za nenasilno rješenje konflikta sa Srbijom i za model pasivnog otpora. Posvećen svojoj ideji, ignorisao je udarce i poraze.
Rugovina vizija mirnog oslobođenja Kosova se stropoštala posle Dejtonskog mirovnog sporazuma s kraja 1995, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Razočarenje kosovskih Albanaca time da ovim sporazumom nigdje nisu bili uzeti u obzir, je bilo bezgranično.
Model mirnog otpora posle toga nije mogao biti više približen kosovosko-albanskoj omladini. Ona se sve više okretala jednoj "Oslobodilačkoj Armiji“, koja je ubrzo postala vojno dobro organizovana i narednih godina počela da izvodi oružane napade na Srbe. Rugova je ignorisao ovaj fenomen. U razgovorima sa zapadnim predstavnicima je spekulisao da se radi o provokacijama srpsko-jugoslovenske tajne službe, a sve zbog diskreditovanja kosovsko-albanske stvari.
No, fenomen je bio realnost. Oslobodilačka armija UČK je stvar preuzela u svoje ruke. Kad je 1998 u Rambujeu kraj Pariza došlo do zadnjih pregovora da bi se još i zaustavila vojna intervencija NATO, je Rugova vođstvo u kosovsko-albanskoj delegaciji morao da prepusti 29-godišnjem UČK aktivisti Hašimu Tačiju.
Mediji i politički stratezi su Rugovu, kao dominantnog aktera, otpisali. Za rata su ga Srbi prvo stavili u kućni pritvor, a potom je bio odveden za Beograd, gdje je apsolvirao prilično misteriozni zajednički nastup sa Miloševićem na tamošnjoj televiziji. Pojavljivanje Rugove na beogradskoj televiziji je trebalo da bude shvaćeno kao njegovo protivljenje vojnoj intervenciji NATO na Kosovu. Javno politički ismijan, još za trajanja borbenih aktivnosti, je 1999 otišao u egzil za Rim.
Poslije okončanja rata su se politički vjetrovi hitro ponovo okrenuli u korist Rugove. Radikalni kosovski Albanci, koji su dominirali ratnom scenom, su se politički diskreditovali. Internaciona l no kontrolisane lokalne izbore 2000. i izbore na republičkom nivou 2001. je dobila Rugovina LDK. 2002 je Ibrahim Rugova, ovog puta na javnim izborima, ponovo izabran za predsjednika Kosova.
Na kraju je Rugovina vizionarska ideja, od mnogih ismijana kao pasivna i nojevska politika zabijanja glave u pijesak, dovela do uspjeha. Post-festum posmatrano, bilo je mudro uložiti na viziju nezavisnog Kosova, proklamirati nenasilje koliko se dugo može, ne težiti kompromisima sa srpskom opozicijom u Beogradu i imati čvrsto povjerenje u podršku Zapada. Epilog čine godine između Rugovinog reizbora u martu 2002. i njegove smrti od raka pluća u januaru 2006. Rugova se nije pokazao kao baš najprikladniji za svakodevnicu političkih poslova, koje je, tjelesno sve više slabeći, prepustao drugima: njegove potonje izjave zvuče poput onih, sivih funkionera. U usitnjenoj strukturi državnih i društvenih institucija Kosova Rugova nije bio odlučujuća figura.
Uprkos tome: Ibrahim Rugova je do dana današjeg otac kosovarske nacije i simbol vizionarske, dugo vremena mirnodopske a na kraju uspješne borbe kosovskih Albanaca za državnu samostalnost.
Mog drugog vizionara u vemenima promjena, na koga želim da podsjetim, po prvi put sam sreo u novembru 1995, kad sam, kao član OEBS Task-Force, ušao u vladinu zgradu u Sarajevu, obloženu vrećama punim pijeska. Zvao se Alija Izetbegovic.
To je bilo u zadnjoj fazi bosankog rata, kratko pred podpisivanje Dejtonskog sporazuma. Izetbegović je, poslije raspada kolektivnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, de facto bio predsjednik ostataka jedne države u ratnom stanju. Drugim riječima: jedini preostali autoritet na teritoriji pod muslimansko-bosanskom kontrolom, što je u tom momentu bilo manje od četvrtine republike.
Na mene je ostavila veoma jak utisak njegova blaga, prijateljska a istovremeno čelicno-odlučna priroda. Sa ljudima je komunicirao na otački način: u spoju harizme i blagosti. Izetbegović nije bio radikalni religiozni vođa u današnjem smislu te riječi. Cinizam i nacionalna mržnja su mu bili strani. Nasilje propovedao nije. Kao što sam 2003. reče britanskom Telegrafu: "Naša domovina je Evropa, a ne nekakva fundamentalistička država".
Izetbegović potiče iz jedne islamom duboko napojene familije. Rođen 1925. za vrijeme II Svjetskog rata, on je pripadao grupi „Mladi Muslimani“ i 1946. zato dobio tri godine robije. Grupa je bila optužena za kolaboraciju sa fašističkim ustaškim režimom. Kasnije je, sem u Bosni, radio i u građevinskom fahu i u Crnoj Gori, preciznije: na hidrocentrali Perućica. Uz to je pisao političko-religiozne spise, od kojih je najbitniji, „Islamska Deklaracija“, objavio 1970, a u kojoj se Izetbegović pozicionira protiv nacionalizma, komunizma i kapitalizma te odbacuje sekularno definisani državni model. Islamski poredak je u Deklaraciji video kao cilj svih društava u kojima islamsko stanovništvo ima većinu: "Ne može biti mira ili koegzistencije između "islamske vjere" i "neislamskih" socijalnih i političkih institucija. (......) Islam isključuje svako pravo i svaku mogućnost aktivnosti jedne strane ideologije na njegovom sopstvenom području".
Izetbegović argumentira iz paternalističke pozicije, zadojene osjećanjem religiozne premoći, neagresivne u praksi, te drži da je islamsko društvo sposobno za koegzistenciju sa drugim religijama i za multikulturni, multinacionalni suživot. Zbog ovog spisa je 1983. osuđen na 14 godina robije, a zarad "poziva na rušenje Jugoslavije", nevezano za činjenicu da u tekstu nema ni jedne referencije ni o Bosni ni o Jugoslaviji. Pušten je iz apsane 1988, a 1990. je bio suosnivač SDA (Stranka Demokratske Akcije), koja je do danas muslimanski definisana vladajuća partija u Bosni i Hercegovini.
Decenijama dugo je činjenje Alije Izetbegovića bilo nošeno vizijom, da vrijednosti i tolerancija moralno premoćne islamske religije moraju biti presudni svuda, gdje muslimani žive u većini. 1993, za vrijeme posjete Saudijskoj Arabiji, Izetbegović je rekao: "Tačno je da je svo moje djelo još od djetinjstva inspirisano idejom islama. Tako će ostati i ubuduće".
Najteže doba za njega, kao državnika, počelo je poslije republičkih izbora u Bosni i Hercegovini, novembra 1990, kad je, kao predstavnik muslimanskog dijela stanovnistva, izabran u kolektivno predsjedništvo, čiji je predsjednik postao u martu 1992. i ostao do 1996. Kao ratni predsjedavajući je nosio vrhovnu odgovornost za državu Bosnu i Hercegovinu u vremenima borbi 1992-1995.
Izetbegović je bio jugoslovenski političar, koji se 1992. ponajduže držao vizije jedne multietničke, multireligiozne Jugoslavije. I poslije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini nije napustao svoju viziju, da Muslimani, Srbi i Hrvati mogu da žive u jednoj zajedničkoj državi. Ova vizija je definisala njegovo činjenje čak i onda kad je 100.000 ljudi ubijeno i po procjenama 2 miliona ljudi kroz "etnička čišćenja" prognano iz sopstvenih domova. Rat Izetbegović nije htio, čak ga nije ni vidio njegov dolazak do neposredno pred izbijanje sukoba. Ni on ni njegovi saradnici nisu bili ozbiljno pripravni za rat i sa ratom vezene ljudske tragedije: ni vojno ni politički.
Za vrijeme rata se Izetbegović pokazao nesalomivim. Njegova harizma je Sarajevu dala snagu da izdrži srpsku opsadu. Njegove u poslednjem momentu organizovne oružane snage, militarno slabe, su, i pored toga što su izgubile veći dio zemlje, na kraju izdržale i uspjele da glavni grad i jezgrovne oblasti bošanjačkog dijela Bosne odbrane od srbskih i hrvatskih ofanziva.
Pod međunarodnim pritiskom je Izetbegović 1995. potpisao mirnovi ugovor u Dejtonu, kojim su nacionalistički planovi bosansko-srpske ratne partije djelimično ostvareni. Potpis nije stavio iz ubjeđenja, nego da bi otvorio opciju budućnosti sopstvenoj, dezolatnoj narodnoj grupi, što je prokomentarisao rekavši da iako to nijen pravedni mir, i dalje je bolji od nastavka rata.
Poslije okonačanja ratnih sukoba između 1996. i 2000. bio je član kolektivnog predsjedništva države u ime bošnjačkog stanovništva: ne zato što je mislio da će tako moći da ostvari svoje vizije, nego iz osjećaja odgovornosti prema muslimanskih Bošnjacima. Potom se iz zdravstenih razloga povukao. 2003 godine, neposredno pred smrt, iz bolesničke postelje, Izetbegović ponovo poziva građane Bosne na pomirenja. Telefonom. Opomenuo je da Republika Bosna i Herecegovina može da preživi samo ako mržnja između naroda bude prevaziđena. Srbi, Hrvati i Bošnjaci trebaju da ostanu vjerni svom etničkom identitetu, ali istovemeno svi trebaju biti Bosanci.
Za Bošnjake je on danas otac nacije. Muzej pored Izetbegovićevog groba, u sarajevskom starom gradu, čuva sjecanje na njega. Aliji Izetbegoviću je, neposredno po povlačenju iz aktivne politike, prebačeno da se nije dovoljno borio protiv bogaćenja, korupcije i radikalizacije pojedinaca u svojoj zemlji. Takođe i da nije mogao da spriječi religiozni fanatizam te ratne zlčcine mudžahedinskih jedinica.
Realno, Izetbegovic, koliko god da je poslije rata puno doprinio nalaženju idetiteta Bošnjaka, toliko je i malo učinio za izgradnju jednog funkcionirajućeg, održivog i modernog državnog, zajedničkog bića. I to je upravo ono što Alija Izetbegović dijeli sa Ibrahimom Rugovom. Obojica su zahvaljujući svojim vizijama imali moć da ljudima daju pravac i snagu da godinama izdrže jednu naizgled beznadnu situaciju i da ne kapituliraju. U vremenima najveće nužde su tako ljude svojim vizijama mogli osokoliti.
Istrovremeno, obojici je nedostajao talenat da svoje vizije, po okonačanju kolektivnog vanrednog stanja, realizuju u praksi. Ni jedan nije bio motor obnove razorenih država i privreda. Ni jedan nije bio pokretačka snaga za stabilizaciju državnih struktura. I Kosovo i Bosna i Hercegovina su, do danas, poslednje u disciplini "state building" u jugoistočnoj Evropi.
Time se i Rugova i Izetbegović veoma dobro uklapaju u analiticku šemu, koju su u okviru naučnog istraživanja tranzicionih procesa, poslednjih godina izradili politikolozi centralne i istočne Evrope. Vasilevski je 2001. pri promjenama u centralnoj i istočnoj Evropi razlikovao tranzicionu, transformacionu i konsolidacionu fazu. Prvu karakteriše dominacija elite vođene misijom i vizijama.
Sa druge strane, kao nasljednici Maksa Vebera, su Kaminski i Kurcevska 1995. izradili tipologiju elite, i podijelili je na četiri tipa elita: tradicionalnu, harizmatičnu, birokratsko-kolektivističku i interakcioničticko-individualističku. Harizmatičkoj se pripisuje da posjeduje „osjećaj za misiju personificiran u proroku ili heroju, vjerovanje u njegove izvanredne vrline i kvalitete (.....) pri čemu su samo motivi i intencije bitni, a rezultati sekundarni".
Time se ponovo približavamo obojici mojih primjera: Rugova i Izetbegović su stvarno bili vizionarski prototipi u, za njihove narode, vremenima egzistencijalnih promjena (u smislu politikološke analize) ali ne i u vremenu potom. Na sreću za sve nas, ovakve karakteristike liderstva su trenutno samo predmet naučnih a ne praktičnih, političkih interesa. Za stabilnost i blagostanje u Evropi bi bilo tragično ako bi liderski stil, koji su otelotvoravali Rugova i Izetbegović, bio ponovo aktuelizovan a bonmot Helmuta Šmita, da „ko ima vizije da se obrati ljekaru“ bio pogrešna procjena.
Autor: Dr. Thomas Schmitt (Tomas Šmit), je od 2006. do 2008. bio njemački ambasador u Crnoj Gori, diplomata Ministarstva inostarnih poslova SR Njemačke. Trenutno kao docent predaje međunarodne odnose na Andraši-Univerzitetu u Budimpesti. Tekst je govor, održan 17.12.2014, u okviru naučne konferencije “Dobri Političar”, te predstavlja lični stav autora.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
