U smislu mogućnosti „medijske slobode“ shvatanje masakra u Parizu jednako nam je daleko koliko i shvatanje onog u Nigeriji. Iz ugla mnogih medija, pa i crnogorskih, jedina razlika je u tome što su u Parizu ubijeni bijelci, pa se s njima lakše identifikovati kad ste Evropljani i u suštini rasisti. Uprkos tome, šarlijevski nabrijanom komentatoru u jednom crnogorskom mediju ne bi dozvoljavali da „dira“ crkvu, u drugom da dira vlast, u trećem da dira dio opozicije koji u određenom trenutku dobija podršku tog medija. Ostao bi usamljen i odbačen. Shvatio bi da je u Crnoj Gori nemoguće biti štampan izvan mejnstrima. Ali nekim čudom, taj nabrijani komentator, ako bi dovoljno istraživao, sigurno bi nekako naišao i na crnogorski sajt opskurnog imena Polucija, i njegovoj radosti ne bi bilo kraja.
Možda je konačno došlo vrijeme, u ovoj postšarlijevskoj fazi medijskih sloboda u Crnoj Gori, da se napiše nešto i o skrivenom kutku crnogorskog interneta, o nečemu što egzistira pod domenom polucija.me. Jeste, došao je trenutak, a kao jedini član porodice s pristupom mejnstrim mediju, iskoristiću tu priliku. Ne bih to uradio, vjerovatno, da nisam posljednju nedjelju proveo razmišljajući o konferenciji za novinare na kojoj su bivše studentske vođe u pasivno-agresivnom tonu slale poruke po bibliji i Kur'anu, a novinari ih posmatrali, bez pitanja, u molitvenom miru. Par dana kasnije još jednom nisam uspio da odolim i podao sam se ciklusu bogojavljenskih tekstova i medijskih izvještaja o izranjanju krsta, i to je bilo dovoljno. Zapravo, previše. Jebi ga, rekao sam sebi, udahni duboko i predstavi svoju duhovnu i krvnu porodicu čitaocima, ponudi im mogućnost krštenja u vodama satire i političke nekoreknosti, ponekad čak i u vodama besmislica i gadosti.
Iako nisu dobro organizovani kao Šarli, iako nemaju grupu svjetskih karikaturista i satiričara, niti bilo kakvu mogućnost da stignu do trafika i ruku čitalaca, ipak postoje negdje na internetu, i bave se crnogorskom stvarnošću kroz prizmu hard core satire. U sistemu crnogorske medijske okoštalosti Polucija je mjesto potpune slobode, online „časopis“ koji pratite zgađeni ili radosni, u zavisnosti od toga jeste li spremni da u njihove akcije učitavate smisao ako se za smisao nađe prostora, ili ih jednostavno gledate kao iživljavanje nekoliko idiota. Ako priuštite sebi surf sajtom polucija.me i njihovom fejsbuk stranicom naći ćete video priloge, tekstove, foto-montaže, muzičke spotove, izražavanje u svim oblicima koje nudi online prisustvo. Naći ćete fotografiju na kojoj je opozicionar Nebojša Medojević s punom čašom viskija u ruci, opijen uz pratnju harmonike, u zagrljaju s kolegom Brankom Radulovićem, i sve to uokvireno logom irskog viskija Jameson uz poruku „Dovešću 400.000 duša“. Zvuči šarlijevski. Umjesto da kažu što njihova fotografija poručuje, Polucija čitaocima nudi opcije „potreban nam je neko novi, nećemo više sevdah i primitivce“, ili „Poluciju plaća ANB i protiv su opozicije“, a u slučaju drugog odgovora u par vještih poteza crta portret paranoičnog čitaoca u Crnoj Gori, varijaciju onoga koji vjeruje da je svaka kritika „pozicije“ zavjera protiv crnogorske vječnosti.
Što se tiče „vjerskih poglavara“, u danima kad nas svima dragi Amfilohije po ko zna koji put podsjeća što čeka vjernike CPC, a Mihailo najavljuje da će se neko drugi „smrzavati“ dok njemu i njegovima bude toplo, i obojica svoje hrišćanske riječi završe sa „među ljudima dobra volja“, u tom trenutku Polucija će vas obradovati konačnim pomirenjem, radio intervjuom novinara Olivera Dupelizića koji o temama seksualnosti, različitosti, tolerancije i ostalog, razgovara s mitropolitom SPC Amfilohijem i mitropolitom CPC Mihailom. S druge strane, u jednoj od svojih boljih akcija Polucija je od fiktivnog intervjua sa Vanjom Ćalović stigla do stvarnog poziva podrške od bivšeg urednika Informera, i kulminirala u fotografiji uredništva Polucije pored dva identična BMW-a uz poruku: „Prihvatili smo ponudu Informera“. Na taj način, onima koji bi željeli da se zakače na informersku sisu egzistencije na medijskoj sceni, Poljucija je dala savršen i lako izvodljiv primjer.
Nisu sve akcije Polucije jednako dobre. Uz već opisane i još mnogo njih, u skoro svakom tekstu i video prilogu mogu se naći i besmislene interne šale, osvrti na likove nepoznate mnogima, i sve to na bizaran način čini ovaj opskurni sajt. Da je na crnogorskoj medijskoj sceni atmosfera makar malo drugačija, možda ne bi ni bilo Polucije. Ali u stvarnosti, pogotovo u danima liturgijskog novinarstva i gustog rasporeda slava i blagdana, oni kojima se čini da crnogorski mediji prečesto ignorišu razum lako će se uhvatiti kako s olakšanjem gutaju gorku pilulu Polucije. U tom smislu Polucija je čitaocu potrebna kao što je srednjoškolcu potreban porno sajt, kao prostor u kojem se traži sve čega nema u dosadnoj stvarnosti.
Ako čitate i pišete u društvu u kojem nije lako naći čitljive novine, čitljive „kolumniste“, čitljive portale, gledljive televizije, onda je najprirodnije i najpoželjnije da takvi uslovi stvore ne baš najbolje raspoloženog monstruma koji više nikad neće biti korektan prema društvu u kojem je začet. I na sreću, tako nešto začelo se i u Crnoj Gori, pa makar ponekad bilo teško čak i za najizdržljiviji hard core želudac. U to ime, radoznali čitaoci neka na kratko napuste mejnstrim medije i upoznaju se sa crnogorskom realnošću kroz naočare Polucije. To će biti slatko zgražavanje mogućnostima nekorektnosti.
Nakon pada žrtve Šarli za mogućnost svakog komentatora da piše i crta bez pogleda cenzora, jer je valjda podrška nakon slučaja Šarli dokazala da na to svi imaju pravo, Polucija je dobila drugačiji ukus. Postala je prostor u koji može pobjeći svako ko poželi da radi nešto slično. Na primjer, ako bih sad napisao da vjerujem kako Ranko Krivokapić i njemu slični, kao i Goran Danilović i njemu slični, sigurno neće postati bolji i teško da će uraditi nešto dobro nakon izlizanih karijera u vlasti i pozicijama u opoziciji, uredniku koji poželi iz ove rečenice da izbaci recimo Danilovića, mogu da pokažem sliku redakcije Vijesti sa porukom „Ja sam Šarli“, i pitam ga: „Ko je ovo na slici“. Hvala Šarliju na tome. A u slučaju da me urednik ipak odbije neću s tekstom morati da idem u Dan ili Pobjedu, moći ću nervozan da zakucam na vrata Polucije i kažem „Ja sam Polucija“. Nije da se neću uplašiti od pomisli da na crnogorskoj medijskoj sceni između mejnstrima i povremeno odvratne nekorektnosti postoji samo ambis, ali hvala Poluciji na mogućnostima alternative. Emitovanje slatkaste tekućine pravo u lice crnogorske stvarnosti. Zvuči savršeno, čak i kad nije.
Bonus video:
