Karlos Barentos III rodio se u 18:45 31. decembra 1964. godine, nekoliko kilometara od Honolulua. Sada je napunio 50 i sasvim je moguće da je posljednji pripadnik “bejbi-bum” generacije koji je stigao do te životne dobi. Generacija koja je nekada bila precizna definicija svjetske energije, pobune i ponekad razdražujuće prirode mladih ljudi, sada postaje zvanično “stara” - mada neki kažu da oni ni do sada nisu sasvim odrasli. Ali, šta to zapravo znači?
Bejbi-bumeri su posleratna generacija, odrasla dijelom u Sjedinjenim Državama, ali i u Evropi, Kanadi, Australiji i drugim zemljama nakon Drugog svjetskog rata - to je period kada je brzi ekonomski rast bio praćen izrazitim rastom nataliteta. Ti koji su se rodili tokom tih 19 godina - od 1945. do 1964. godine - bili su dio najveće, najprogresivnije, najobrazovanije i, neki tvrde, najrazmaženije i napopustljivije generacije koju je svijet ikad vidio.
Od seksa, narkotika i rokenrola do pokreta za ljudska prava, dot-komova i mjehura na tržištu nekretnina, radosti i tuge, pokoljenje bejbi-bumera formiralo je sopstveno društvo. Ako uzmemo u obzir da se jedan od najmlađih predstavnika generacije nalazi u Bijeloj kući, a drugi na Dauning stritu, Jelisejskoj palati i u kabinetu njemačkog kancelara, onda će to pokoljenje oblikovati društvo još mnogo godina.
Ali, postoje velike razlike u generaciji bejbi-bumera. Rani predstavnici pokoljenja - počev od Ketlin Kejsi-Kiršling, čije je rođenje jednu sekundu poslije ponoći na Novu 1946. godinu od nje načinilo malu znamenitost - rasli su u okruženju hipi kontrakulture, muzike Bitlsa i Boba Dilana i rata u Vijetnamu.
Druga strana generacije, Barentos i drugi bumeri iz 1964. odrasli su igrajući video igrice i slušajući disko muziku - ili, ako su im ukusi bliži samom Barentosu, uz teže zvuke Gerija Mura, Thin Lizzy ili Van Halen. U stvari, Barentos, koji sa ocem drži prodavnicu gitara, ne može lako sebe da identifikuje kao predstavnika bejbi-bumera; on se osjeća bližim “generaciji X” (oni koji su se u raznim zemljama rodili od 1965. do 1982.) koja je uslijedila nakon bumera.
Barentosova interesovanja nisu sve što ga razlikuje od ljudi kao što je Kejsi-Kiršling. Dok su mnogi od ranih bejbi-bumera sada u komfornoj penziji i koriste prednosti Medicare, socijalnog osiguranja i neoporezovanih isplata iz Roth IRA-e (individualno-penzijski fond, prim.prev), Barentos je još u naponu snage - i brine ga sopstveni odlazak u penziju.
Kada 2031. Barentos i dio njegove generacije bumera budu u penziji, više od 20% stanovništva SAD biće staro najmanje 65 godina (taj procenat je 2010. iznosio 13%). U konačnom, koeficijent zavisnosti starih (broj ljudi starosti od 65 i više godina u odnosu na broj radnosposobnog stanovništva) ima tendneciju rasta od 1:5 do 1:3. To će značajano pojačati pritisak na državne penzijske fondove i sisteme zdravstvene zaštite.
Kako kaže Barentos: “To nije isto kao sa generacijom moga oca - radili ste određeni period, izdvajali nešto novca i zatim išli u penziju. Umjesto toga, mi radimo to što možemo... i nastavljamo da se krećemo naprijed”, objašnjava on.
Barentos ne bi želio da se mijenja sa ocem: “Mislim da sam u prednosti u odnosu na prethodne generacije. Čak i u odnosu na starije pripadnike moje generacije - nisam morao da se borim za svoju slobodu. Nisam morao da idem u Vijetnam. Mogao sam da izvučem korist iz teškog posla koji su obavili ljudi prije mene.”
Postoje razne definicije posleratnog bejbi-buma, u zavisnosti od zemlje. Pretenzije Barentosa na zvanje posljednjeg bumera vezane su za položaj Havaja kao najzapadnije države SAD u vremenskoj zoni, koji su dva sata iza ostatka obale Tihog okeana. To takođe znači da on živi život koji se donekle razlikuje od života mnogih njegovih vršnjaka na kopnu. “Hrana, jezik, klima - Havaji se veoma razlikuju od ostalih država SAD. Kada sam ih prvi put napustio imao sam 25 godina. Otišao sam u Merilendu kod druga na dvije sedmice a ostao sam pet godina duže, jer mi se tamo jako dopalo”, kaže on.
Kada bi imao novca, kaže Barentos, postao bi “ptica selica”: provodio bi ljeta u kontinentalnom dijelu SAD, a zime na Havajima: “Postoje stvari koje bih htio da uradim sa svojom porodicom, a kojih ovdje jednostavno nema: obilazak muzeja, zabavni parkovi ili veliki sportski događaji”. Ali on ne može da otputuje zauvijek, kod kuće mu se mnogo toga sviđa: “Volim ljude, kulturu - sve!”
Kada Barentos i njegova porodica odu na plažu da proslave dolazak nove godine sa svima, on čak neće ni razmišljati o svojim godinama: “Nemam vremena da brinem o tome!”
A u vezi sa zvanjem posljednjeg (najmlađeg) predstavnika generacije? “Ne znam da li sam posljednji bejbi-bumer ili ne. Ako ima još neko ko se na Havajima rodio nakon 18:45, 31. decembra 1964. godine, onda je on pobjednik! Ali, znate, ako je to put da se sretnem s novim ljudima i razgovaram na tu temu onda je to, bezuslovno, super”.
Copyright: Project Syndicate, 2014.
Bonus video:
