Penzije

Ako će odmah u penziju, neka im je prosto. Koliko god da su odredili.

Sama ideja posebne, “nacionalne” ili kako se već zove - penzije, koja ide uz ovaj ili onaj status - političara, zaslužnog umjetnika ili uspješnog sportiste - u Crnoj Gori se uvijek pokaže kao omiljena tema. Odmah se raspreda ko je i što/koliko zaslužio. Neobično je da izbori ne gurnu građane u tu vrstu razmišljanja, što bi svakako bilo primjerenije.

Ipak, Crnogorci od svega mogu da naprave urnebesnu komediju. Izgleda da im to posebno dobro ide od ruke kada pokušavaju da postave pravila. Bolje reći da stvore iluziju o pravilima i pravičnosti koju takva namjera nosi.

Sportisti su postavili svoja pravila - pri čemu se ispostavilo da postoji mnogo više titula i takmičenja nego što prosječan sportski fanatik uopšte zna. Recimo, otkrili smo da je SFRJ bila prvak evrope u fudbalu, ali, neka “amaterska” verzija. Tu su glavne sile bile Istočna Njemačka, SSSR i Jugoslavija. Ili, tek smo nedavno shvatili da Crna Gora ima profesionalnog svjetskog prvaka u boksu. Čovjek ima pedeset godina, za tu boksersku asocijaciju (verziju) nije čuo ni Šofro, ali, kad dođe do penzija - svjetskog prvaka se ne može ignorisati.

Umjetnici su takođe postavili svoja pravila za status zaslužnog umjetnika koji nosi pravo na određenu penziju. Presudan je broj nagrada. Reklo bi se - krajnje pravično mjerilo. A kako rade Crnogorci: u susret usvajanju takvog zakona, najednom se desila hisiterična raspodjela nagrada u dvorskom spisateljskom krugu. Oni sjede u žirijima, i nagrađuju jedni druge. No, kako je trebalo “namaći” dovoljno nagrada, onda je “reanimirana” neka opštinska nagrada na Cetinju, nazvana po jednom suptilnom pjesniku, pa su je, u par godina podavali onima kojima je falilo nagrada do propisane kvote.

A jednu uglednu državnu nagradu, osnovanu da se nagrađuje isključivo proza, u dvije dodjele su dobili - pjesnik sa ambicijom nacionalnog ideologa za izbor poezije, pa pjesnik i likovni kritičar za knjigu likovnih kritika. Crnogorci vole pravila samo ako se od njih može praviti sprdnja.

Političari su bili još drskije postavili stvari - dva, makar “krnja” mandata u parlamentu i eto penzije. Za recimo četiri godine rada (dva mandata od po dvije godine), zaradite ono za što nekome treba četrdeset godina. I nije ni najveći dio tzv. opozicionih poslanika bio gadljiv na takav zakon.

I tu dolazimo do suštine. Dobar dio današnje crnogorske opozicije liči na SDP. Gnušaju se krađe, ali im nije problem da pridrže kesu. Udomili su svoje vjerne stranačke vojnike, udomili su sebe, a, ostalo je - gola retorika. Jer, ako ugledni opozicioni prvaci, u panici da će im neko ugroziti postojeće privilegije, bez problema postanu glavni glumci u popularnoj seriji Zvezde Informera, onda je, valjda, svakome sve jasno.

Kao da nije dovoljno poražavajuća činjenica da je dijelu naših opozicionara potrebno trideset sekundi da se katapultiraju u devedesete. Sve to pokazuje da u crnogorskoj politici, kao u onoj lijepoj rečenici iz filma Milča Mančevskog, vjekovi ne idu jedan za drugim, već traju naporedo.

Da ne bude zabune - tzv. posebne penzije su u normalnim društvima sasvim normalna stvar. Bez parodije, bez fingiranja, uz jasna pravila, koja važe jednako za sve. Ali, ovdje imamo pokušaj da se, na brzinu, gotovo krijući, progura zakon koji će pored dosadašnjih kategorija, dodati novu - XXL političari. Odnosno - državnici, kako oni vole sebe da doživljavaju. (Ako je premijer, tokom protekle dvije decenije, sa mizernom platom napravio ovakvo bogatstvo, zamislite što će tek uraditi sa pristojnom penzijom.)

Uostalom, humorni ideal crnogorskog društva je da svi budu u penziji. Od rođenja. Niko ništa ne radi, a svi primaju neku “crkavicu”. Nije li i danas vrlo slično?