Posljednja Povorka ponosa, treća po redu u Crnoj Gori, druga u Podgorici, održana je 2. novembra 2014. Ono što je bilo novo u odnosu na 2013, i u šta nisam vjerovao, ticalo se uglavnom mira koji je vladao izvan policijskih prstenova zaštite. Na posljednjoj Povorci vazduh u Podgorici nije bio začinjen ni jednim suzavcem, nikome pendrek nije dotakao leđa, nikome osiguranje nije moralo da plati slomljeni izlog. U gradu je bilo mirno i gay tolerantno.
A onda sam nakon Povorke naišao na vijest da je tog dana uhapšena 81 osoba, jer su iz policije saznali da te osobe pripremaju motke, molotovljeve koktele, fantomke... Još deset osoba policija je pozvala na „informativni razgovor“, koji je trajao koliko i Povorka. Kad sam saznao broj preventivno uhapšenih tog dana, shvatio sam da je 2. novembra 2014. u Podgorici uz Povorku ponosa održana i policijska povorka, tiha demonstracija sile i mogućnosti obavještajne službe u jednoj maloj zemlji. I odjednom je sve bilo u redu. Policija je uključila svoje mašine, obavještajnu, fizičku, svaku, provjerila spisak omiljenih huligana i zamolila ih da tog dana ostanu kod kuće, zajedno s pravoslavnim vjernicima. Neke je uhapsila jer nisu poslušali savjet, neke je pozvala na kafu i razgovor u stanici policije. Kad se na takvu obavještajnu uigranost doda još Družina policijskih prstenova, 1.500 metara asfalta u Podgorici na pola sata pretvaraju se u najslobodniji asfalt na svijetu, Povorka se može proglasiti uspješnom, čestitaju nam ambasadorke i ambasadori, Mitja Drobnič i mnogi drugi.
Ipak, uprkos čestitkama, ne mogu da povjerujem da se Povorka od dvije stotine ljudi koje štiti nekoliko hiljada policajaca može smatrati velikim uspjehom, kao što se osvojenih 1.500 metara teško može smatrati slobodom. Kakve to veze ima sa stvarnošću u Crnoj Gori, u kojoj su do sad živjela dva javno deklarisana homoseksualca, od kojih je jedan nakon višegodišnjeg maltretiranja zatražio i dobio azil u Kanadi, a drugi u Podgorici nosi „Nataliju“, švedsku GPS narukvicu preko koje će informacija o fizičkom napadu na njega brzo i lako stići do policije, njegovih prijatelja, i do Švedske?
Upravo je Stevan Milivojević, jedan od organizatora Povorke, čovjek sa Natalija narukvicom, uprkos euforiji zbog slobodne šetnje na posljednjoj Povorci, podsjetio da je sloboda relativna, i da ona znači sve što će se i dalje događati sjutra, kad ne bude policajaca i njihovih prstenova. I u pravu je. Već sljedećeg dana sve se vratilo na staro. Neki nesrećni peder ponovo je u svojoj sobi, u Podgorici, i nema Natalija narukvicu, pa ako ga neko večeras pretuče signal o njegovim batinama sigurno neće stići čak do Švedske. Mogućnost da se glavnim gradom, ili bilo kojim gradom Crne Gore, pa makar to bilo i samo preko jednog mosta, prošeta s istopolnim partnerom ili partnerkom i dalje je veoma mala, baš kao i mogućnost da su svi koji su nekad lomili grad postali naglo tolerantni. U stvarnosti, vjerovatno su jednako bijesni, ali su se na posljednjoj Povorci uplašili druge povorke, policijske, obavještajne podrške i Družine prstenova. Danas je u Crnoj Gori istopolna ljubav ono što je bila i ranije, rizik u preriji među divljim životinjama, bez Družine prstenova, sa GPS narukvicom u najboljem slučaju.
To je vjerovatno znao i R.B. (22), momak kojem je neka faca prije par noći u Podgorici tražila upaljač, pa ga udarila šakom u glavu. Izbjegao sam komentare ispod vijesti o napadu na R.B. Bilo mi je dovoljno da gledam oko na slici iznad vijesti. Nisam toliko gledao masnicu ispod kapka, koliko lijepo oblikovanu obrvu. Kladim se da je neko u komentarima pomenuo i tu obrvu. Nadam se da jeste. To oko je s internet stranica i fejsbuk stranica i tvitera prije par noći zurilo u crnogorsku stvarnost, u sobe mnogih homofoba koji još nisu provjerili diže li im se kad vide dva pedera u akciji. Probajte, drugari, već izlizana statistika kaže da je velika mogućnost da će vam se svidjeti. Oko je gledalo i mnoge učiteljice i učitelje kojima se želudac stegne od pomisli da bi jednog dana dječici u školi mogli predavati „prirodu i društvo“ iz udžbenika u kojem će pisati da se čovjek može roditi kao heteroseksualan, homoseksualan, trans-seksualan, kao i to da je svaka opcija dobrodošla na našoj maloj planeti koju čine živa i neživa bića. U toj lekciji možda će pisati da svi imaju pravo da vode život izvan svojih soba u koje su ih nekad tjerali roditelji, učiteljice i učitelji. Pretpostavljam da će tokom prvih četiri-pet, ili pedeset godina gay tolerantne prirode i društva u Crnoj Gori biti i roditelja spremnih da pretuku nastavnike koji djecu uče pederastiji. Ali doći će i taj dan, drage mame i tate, učiteljice i učitelji, neki od vas tih dana će se češće prisjećati svojih roditelja, koji su vam vjerovatno pričali kako je kralj Nikola rješavao pitanje pedera, sjetićete se te famozne priče o buretu, ali svijet će nastaviti da se okreće i niko neće zbog kralja Nikole mijenjati biologiju, pokušavali vi od svoje djece da napravite strejt-perjanike ili ne.
Isto oko gledalo je i ministra Konjevića, iz čijeg su se ministarstva među prvima raspitivali za zdravlje oka sa slike nakon napada. Umjesto toga, bilo bi bolje da je na vrijeme pokrenuo istu mašineriju koja je 2. novembra od Podgorice napravila tolerantan grad na jedan dan, i uz pomoć svog „resora“ našao one koji redovno lome baš u ulici u kojoj je LGBT centar, kao što su ih njegovi policajci našli i preventivno zadržali na ispitivanjima tokom posljednje Povorke. Ko zna, da je neko ranije kažnjen zbog jednog od 26 napada na prostorije LGBT centra u Podgorici, napadač na R.B. možda bi odustao od traženja upaljača po gradu, a ja bih pisao o nečem drugom.
A ti, R.B., bio bi faca ako bi odjebao ministra policije kad te bude pitao kako si. I drži se, što da ti kažem. Sljedeći put kad ti neko traži upaljač, ako izgleda sumnjivo i ima više od 18, osmudi mu obrve i bježi. I ako nekim slučajem nakon sljedeće Povorke ministar Konjević retvituje tvit Mitje Drobniča koji će vjerovatno opet čestitati Vladi i policiji, ovog puta možda baš ispod tvoje nasmijane fotografije iza šarene zastave, ti tvitni sopstveno oko, masnicu i lijepo fazoniranu obrvu i pitaj ministra koliko je slučajeva napada na slične obrve uspješno riješio u međuvremenu. A onda obavi još jednu šetnju, jebi ga, od hotela Hilton preko Blažovog mosta, do stare Vlade i nazad u život.
Bonus video:
