Sva opravdanja vječitog premijera su u ovom trenutku blijeda pri posljednjem za Pljevlja - viševjekovno nasljeđe. Po prvi put je jednim dijelom u pravu - viševjekovno je baš prava riječ za sunovrat koji smo sa njegovom vladavinom doživjeli. Nekom drugom bi trebalo više vjekova - njemu samo 25 godina.
Pljevlja su simbol koliko smo dozvolili da nas unište i bace na dno. Koliko ekonomski mogu da crpe resurse jednih Pljevalja, a da Pljevlja za uzvrat dobiju crnu tačku na mapi Crne Gore i Evrope. Jer naše crne tačke su crne rupe. Kosmičke crne rupe.
Kreću radnički protesti po Crnoj Gori. Radnički i ekološki u Pljevljima. Sjever se budi. Rožaje. Bijelo Polje. Sve radnici ugašenih giganata i građani koji „vjekovima“ udišu vazduh sa česticama koje su i Rimljani ocijenili kao opasne, za jedan grad koji je i Rimljanima i Turcima bio grad, a nama je crna tačka.
Ti isti radnici su gledali gašenja firmi koje su hranile njihove porodice i u isto vrijeme vjerovali u laži. I danas traže ostavke pojedinaca, opet vjerujući da je sistem održiv i da personalne smjene mogu promijeniti nešto.
Jedino što može da promijeni stanje jeste sistemska promjena. Zato podržavam i ovakve, iako mlake, ali ipak potencijalne proteste. Svaka iskra može da zapali vatru, a od vatre se možemo i ugrijati. Ona ne mora da bude požar.
Ako smo već dotakli dno - ne treba da gajimo zabludu da sad možemo samo prema vrhu. Možemo da ostanemo na tom dnu i da se davimo u njegovom blatu. Kao što se Pljevljaci guše sa vazduhom koji dišu. I ako nam je svejedno - onda zaslužujemo svi i blato i gušenje i siromaštvo.
Taj nivo arogancije, i moglo bi se reći neukusa, zaista malo ko ima. Od mržnje šaha zbog šahovnice, preko ratnih zločina, prepoznavanja znaka PEUGEOTA na štitu grba zemlje koju vodi, do viševjekovnog nasljeđa gušenja građana Pljevalja. Bezobrazluk!
Kako opozicija organizuje proteste? Već viđeno. Posebno posljednji na kom sam lično bio, vezano za „pobjedu“ Filipa Vujanovića. Na kraju su mu je i poklonili. Vagajući „realnu politiku“ zapostavljajući građane i one kojih ima, a koji su gajili nadu da političari možda mogu nešto da promijene.
Kada građani krenu sa protestima - to treba da prati podrška svih nas. Sjever je sa svojim kapacitetima sveden na mrtvo duboko. A sve je pitanje održivog razvoja. Održivi razvoj je samo fingiran u ovoj zemlji. Kao i djelovanje Vlade u cjelini.
Iako ima puno razloga za skeptičnost, iako ima prilično razočaranja, ipak je bio i jedan 13. jul 1941. U tom dijelu građani ne treba da vjeruju političarima. Bivši radnici, bivši dostojanstveni ljudi, bivši slobodni ljudi i svi bivši - trebaju da izađu na ulice i traže svoja prava i dostojanstvo. Mirno i uporno. I u cijeloj zemlji. U zemlji u kojoj su mnogi koji imaju posao - robovi. U zemlji u kojoj nema nade u sindikate.
Nema dokazane snage koju bi obični ljudi mogli prepoznati - osim kao još jednu obmanu. Obmana je bilo dovoljno, kao i onih koji nakon dva mandata u Skupštini dobijaju penziju. Dok se makar neko ne potvrdi - jedini put je solidarnost sa Pljevljima, Bijelim Poljem, Rožajama. A viševjekovno nasljeđe je sloboda, a ne gušenje, blato i dno.
Bonus video:
