U ulici u kojoj živim nalazi se najbolja gej sauna u Evropi, možda i u svijetu, ako je vjerovati odlično organizovanoj ekipi sa sajta gaycities.com. Popularna sauna zove se „Boiler“ i u njoj možete da liječite tijelo na temperaturi od 40 do 90 stepeni Celzijusa, a možete i da zajebete saunu, izaberete partnera, uđete s njim u tursko kupatilo i kresnete se.
Ne mora samo u turskom kupatilu. Može i u kabinama s ležajem u kojima se redovno obnavljaju zalihe kondoma i lubrikanata. Takođe, petnaest minuta vožnje biciklom od mog stana nalazi se klub Berghein, po svim fensi vodičima jedan od najboljih klubova na svijetu. Ne samo zbog tri nivoa zabave u staroj industrijskoj zgradi, ne samo zbog žurki koje traju od petka veče do ponedjeljka ujutru, i ne samo zbog savršenog ozvučenja, nego i zbog kluba koji je otvoren za takozvani cruising, slobodan seks na javnom mjestu, u wc-u, bilo gdje.
Jedan od poznatih nivoa Berghein-a je i Lab.Oratory. Opet ti pederi... To je gej klub za ljubitelje grupnog seksa u podrumu Berghein-a, u kojem u zavisnosti od dana u nedjelji možete mijenjati programske žurke: nekad Fist Party (Pesnica parti, uživanje), nekad Piss Party (to je ono kad pišaju jedni po drugima), i tako dalje, čitave godine. Živim u lijepom gradu. Radoznali neka guglaju najbolje gej saune svijeta, pa će saznati tačnu adresu i poštanski broj Bojlera, i usput vidjeti kako izgledaju hodnici uzavrele saune.
Moja djevojka i ja često pijemo pivo u baru prekoputa našeg stana. Tu je konobar tip kojeg je u noćnoj mori makar jednom vidjela svaka majka. Ima savršenu žensku frizuru i figuru, uska ramena i još uže kukove. Kad stavi tacnu na ruku, bez obzira koliko piva bilo na njoj, lako otpleše do stola. Kad smo prvi put ušli u taj bar tip je, onako, za sebe, u šanku plesao uz muziku. Asistent mu je plavokosi barmen, i on sladak, ali ne toliko razigran kao konobar. U tom baru sjede strejt muškarci, gej muškarci, strejt žene, gej žene, i tako dalje. U svakom sljučaju, zagarantovan provod, pogotovo za biseksualce.
Taj tip, lijepi konobar, nema više od devetnaest godina. I dok se on pederisao po kafani u ovoj Sodomi u kojoj živim, pokušavao sam da shvatim kakve veze ima moj život u gradu u kojem konobar vrcka dok mi toči pivo, u komšiluku mi saunu lože muželožnici, a na ulici uvijek smrdi na travu i hašiš, sa životom u Podgorici u kojem zbog pola džointa dobiješ kaznu za „proizvodnju i puštanje u promet...“, a subotom ako previše vrckaš možeš ozbiljno da najebeš? Ne znam kakve veze ima. Možda nikakve. Ali onda sam se sjetio jedne socijalne grupe koju sam vidio u oba grada. Sjetio sam se da sam tipove kakve sam u Podgorici često primjećivao u „centru“, u ovom gradu saune Bojler prvi put vidio kad sam slučajno zakazao termin u jednoj opštini daleko na istoku. Morao sam da odem čak do tamo da bih vidio tipove debelih vratova, s pištoljima za pojasom, i pogledom koji traži sebi vrckavo dupe da ga smaže. Nije bilo loše to što sam otišao tako daleko. Tamo sam shvatio da se u gradovima u kojima se u „centru“ lako nalazi dobar provod, lake droge, umjetnost i „Pesnica parti“, teško viđaju tipovi debelih vratova, jer ih valjda previše različitih ljudi izgura daleko na periferiju, pa se na kraju tamo i samoizoluju, jer nemaju drugu opciju. Vremenom se zatvore onako kako su sanjali da će zatvarati druge, i žive mirno i daleko od sumpora savremenog svijeta.
Dok sam gledao konobara kako vrcka po kafani pomislio sam da će možda i Podgorica jednom postati glavni grad u kojem ću moći da gledam konobara koji ne pokušava da hoda kao muškarac, ako već voli da hoda kao žena, i u kojem će slobodno moći da se loži sauna u kojoj se jedan nad drugim preznojavaju muškarci, a da ih pred njom ne čekaju lovci na pedere i divlje svinje. I ne mislim da je sve to potrebno zato što bi zbog toga ljudi nužno bili bolji, ili crnogorski ministri ne bi bili toliko nesposobni. To ne mislim. Samo mi se čini da bi sa rastom broja onih koji imaju slobodu da vrcnu dupetom kad to požele na ulici, porastao i broj onih koji bi se osjećali slobodno da zajebavaju javno, recimo, bivšeg ministra kulture koji postaje istaknuti umjetnik i dobija još jednu platu dok mnogi umjetnici jedva preživljavaju, iako se bivšem ministru i reditelju u trenutku kad ga domovina ističe, ni u jednom šupku svijeta, pa čak ni u domovini, ne igra ni jedna predstava. Kad ne moraš da usmjeravaš pažnju na foliranje mudatog hoda, možda bolje gledaš oko sebe i lakše zajebavaš one koji zaslužuju. I tako bi možda jednog dana oni koji vrckaju i oni koji počnu slobodnije da se zajebavaju postali baš oni koji će konačno promijeniti sistem stariji od devetnaestogodišnjeg konobara kojeg rado gledam u omiljenom baru.
Što da crnogorsko društvo ne proba i to, kad već ništa drugo nije uspjelo. Možda je vrijeme za novi obrt. Opozicija je i onako uglavnom korumpirana, ili dosadno udara šakom o sto, pa vrijedi pokušati i sa šakom na drugom mjestu. Neka se najhrabriji među Crnogorcima istakne otvaranjem prve gej saune, uloži znoj u ljudska prava, a novac u bolju umjetnost, pa da sačekamo i vidimo što će izaći iz magle novog Bojlera. Sigurno neće novi Veselin Veljović ili bilo ko od pozicionih i opozicionih faca. Oni su proizvod onih koji pesnice usmjeravaju ka glavama onih što od pesnice naprave žurku. A dobra žurka mnoge budale nevjerovatno brzo katapultira na periferiju, kad konačno počne.
Bonus video:
