Ne znam da li u Crnoj Gori godine prolaze nervoznim korakom, što bi rekao Bajaga, ali znam da na političkoj sceni ne nedostaje svađe. I dok su politička prepucavanja dosadna svakodnevica, jedan događaj je, ipak, morao zaparati uši više nego li ostali. Izgleda da samo vlast i Čak Noris mogu pomiriti Predsjednika i Predśednika! Kako se čuva vitalnost društva pokazuje upravo primjer „prvog“ i drugog čovjeka države po funkciji, koji svima stavlja do znanja da je do demokratije izgleda nemoguće doći - bez mišića.
Među građanima se proširila vijest kako su Predsjednik države i Predśednik Skupštine jedan drugog, na nekom partijskom sastanku hvatali za revere, uz optužbe za nekakve milionske pohare od prije 10-ak godina, kojih su se sjetili (śetili) sada, kada, valjda, više nema šta da se podijeli. Makar dok Kinezi ne uplate prvu ratu. Jedina gora stvar od toga da se sa nekim posvađate oko para, jeste, da se pomirite zbog njih. Još veću intrigu izaziva to što se radi i o osobama koje, makar u javnosti, važe za one koji se nisu nešto baš ogrebali, za razliku od svojih partijskih kolega. Ne znam šta se tamo desilo, niti su važni oni kao pojednici, ali fenomenološki, zato što se radi o institucijama koje moramo poštovati i koje poznaje Ustav, zavređuju makar i loš komentar.
Zvuči paradoksalno, ali oni su naši heroji. Na ličnom primjeru su dokazali, kako treba biti spreman da se prospe znoj, pa ako treba i krv za državu i odbranu nacionalnih interesa! Ova tragikomična situacija (ako se uopšte i desila) potvrda je njihove dugogodišnje političke pohare, ne one u materjalnom, već prije svega, u moralnom smislu. Čak i da se to nikada nije ni desilo, smatram da je ovakva konstrukcija blagotvorna i da odgovara kosmičkoj pravdi, pošto druge u Crnoj Gori, između ostalog i zbog njih, trenutno nema.
I jedan i drugi su ovo na neki način apsolutno zaslužili. Prvi, jer je pristao na ulogu lažnog i neustavnog predsjednika, kojeg guraju uz stepenice nakon izbornog fijaska, jer ne može sam da prihvati poraz. Šta drugo i očekivati od čovjeka na čijim se promotivnim skupovima usljed prozivke komentatora da izađe na binu, skandira „Milo, Milo“! A drugi, jer je u samo šest mjeseci (možda ne svojevoljno) prevario više građana nego svojevremeno Dafiment banka. Prvi, najpopularnija ličnost kojoj se najviše vjeruje (vjerovatno jer ništa ni ne priča), iz totalne se povučenosti konvertirao u aktivnog zagovarača stranih investicija i oštrog kritičara svih onih koji brane državnu imovinu, a drugi i dalje ne prestaje da paralelno drži kradljivcima vreću i kritičku besjedu usmjerenu na njih. Drugi, sa istim žarom i entuzijazmom servisira politiku za koju sam uporno tvrdi da je sporna, poharna i da je nema niđe sem u Crnoj Gori, misleći negativno, naravno. Iako se neosporno radi o ljudima za naše društvo, nadprosječnih kulturnih manira, ovakvim djelovanjem oni demaskiraju svu banalnost i primitivizam ovdašnje politike, moralnu eroziju društva i svoju neslavnu ulogu u sedamnaestogodišnjem serijalu Ultimate Survivel na vlasti.
Jedina pozitivna stvar u svemu ovome je što su se, a moram priznati da mi je draže, „hvatali za revere“ zbog pljačke nego li da su to uradili zbog crkve ili jezika, što im je specijalnost. Ma ne, oni se oko toga svađaju „dogovorno“, glasova radi, ali zato su oko novca spremni i da se biju.
Šta tek očekivati od ostalih koji su po svemu gori od njih? Nakon identiteskih fingiranih svađa, obavezno slijede koalicije, rebalansi, balansi, budžeti, aneksi, elektroprivrede, aerodrumi... Pričajući o tekovinama 21. maja, emotivnom korupcijom zadržavaju građanina na svom primitivnom terenu kojeg su ogradili.
E, oko novca je već druga priča. Padaju teške riječi, pa i među onima koji misle da nikada nikoga u život nijesu uvrijedili. Sada, prvi, tjerajući inat, neće da zakazuje sjednice, ako to traži drugi, bez obzira što je zakon na strani drugoga. Kakvo ponižavanje državnih institucija! Vjerovatno će im mnogo toga u godinama koje dolaze biti zaboravljeno, mnogo toga oprošteno, ali će generacije koje dolaze ipak imati šta da im kažu i za KAP, i za Telekom, a i za auto-put.
Dobro kažu stari Crnogorci: „Ne daj Bože, što se trpjet’ može“. U zemlji gdje se nikada nije na izborima promijenila vlast i gdje se univerzitetski profesori bune samo kad ostanu bez funkcija (jer im tek tada ništa ne valja, a do tada je sve bilo super), teško je očekivati nešto više.
Ipak, Bog gradi ni iz čega, a ljudi iz ruševina. Zato nema mjesta pesimizmu. Nova godina, tradicionalno, nosi novu nadu. Kad shvatimo da nije važno da li je neko predsjednik ili predśednik, vidjećemo da Crna Gora može mnogo bolje od ovoga što sada pokazuje. I to na svim poljima. I narodna poslovica kaže: „Mi ne možemo usmjeravati vjetar, ali možemo podešavati jedra“. Zato su potrebni mišići, ali još više razum.
katakomba@hotmail.com
Bonus video:
