Kao Crnogorca i crnogorskog pisca obavezuje me tradicija koju je svaki pravi crnogorski umjetnik morao posisati iz naše viševjekovne, ali i dalje oble i čvrste kulturne sise, na kojoj bi nam pozavidjele mnoge razvijenije sise od naše. Njome nadahnut, imam potrebu da reagujem.
Goloruki crnogorski film brutalno je napala ničim izazvana srpska filmska čizma, i to zaslužuje moju odbranu. Za početak, da razjasnimo, o'kle su Vojnovi? Imaju li neke veze s našim Vojinovićima? O'kle su Dragojevići? O'kle god da ste, neću imati milosti. Jer sve mogu da shvatim, ali da neki srpski scenarista vrijeđa najboljeg profesora filmske režije kojeg je Crna Gora ikad imala i da neki srpski reditelj vrijeđa vjekovnu tradiciju crnogorskog filma, to ne mogu da prihvatim. Ne mogu i neću, jer sam Crnogorac i imam muda da uzvratim. Nego, neka činjenice govore.
Nikola Vukčević, na kojeg si digao ruku, moj Dimitrije Vojnove, nije samo profesor, nego je i doktor, a uz to i autor kultnog filma Pogled s Ajfelovog tornja, najboljeg debitantskog filma još od Godara. Jesi li gledao Pogled s Ajfelovog tornja, možda? Ili nemaš vremena od gledanja tih boleština koje tebe zanimaju? E pa, dozvoli mi da ti kažem par stvari o tom filmu. To je prvi crnogorski film koji je iskoristio kompjuterski efekat zlatnih niti, koje su ingeniozno potcrtale, pozlatile, da tako kažem, inače briljantnu režiju u mnogim scenama filma. To je bez greške režiran film. Ukratko, Vukčevićev Rio Bravo. Uostalom, to je film koji je dr Vukčevića i doveo na mjesto profesora filmske režije, da makar dio svog znanja pokuša prenijeti na generacije novih crnogorskih filmskih stvaralaca, među kojima na žalost još nema talenta koji bi prevazišao svog profesora, što je, kao i svakom profesoru, san i dr Vukčeviću. I što sad kažeš, Dimitrije, nisi gledao Pogled s Ajfelovog tornja, je li? U tom filmu ulogu je ostvario i Darko Rundek, da znaš. Na taj film Crna Gora je ponosna kao na malo što. I žao mi je što nisam bio u prilici da pogledam Dječake iz Ulice Marksa i Engelsa, a ni tvog Malog Buda, ne daju se ni u jednom bioskopu u mojoj blizini, jer bih ti i o tim filmovima mogao nešto skresati u brk, sigurno. Toliko što se tiče tvog malicioznog posta na fejsbuku, Vojnove.
A sad ti, Srđane. Sačuvaj me bože crnogorskog filma, kažeš u komentaru na Dimitrijev ogavni post. Prvo, preciziraj na koji dio naše filmske škole misliš. 'Ajde, recimo da misliš na svoje savremenike. E pa, tu si se zajebao, stari moj. Jer osim već pomenutog Pogleda s Ajfelovog tornja, u ovom za Crnu Goru i dugometražni film posebno važnom vijeku rediteljka Marija Perović snimila je filmove Opet pakujemo majmune i Gledaj me (možda se više niko ne sjeća tih filmova, ali to je najmanje važno), a kultni reditelj Branko Baletić snimio je sjajnu komediju Lokalni vampir. Što kažeš na ovo? Jeste, jeste, Branko Baletić, reditelj Balkan Express-a, dobro se sjećaš. E pa on je Crnogorac, na našu sreću. Dobro, priznajem, istina je da smo posljednjih par godina snimili i par nekih gluposti, na koje si možda i mislio u svom komentaru, ali nije u redu to što ih nisi pomenuo po naslovu. Mladi reditelj Nemanja Bečanović snimio je neku boleštinu (sigurno si na to mislio), ne znam ni kako se zove, koju su mu neki strani kritičari pohvalili samo zato što bi da vide kako crnogorski seljak kolje i razapinje na krst, i kako se đeca crnogorskog seljaka, da prostiš, međusobno jebu. Ali pustimo sad te nevažne crnogorske filmove, dovoljno je da se držimo djela iz poznog Baletićevog, i ranog opusa Vukčevića i Perović, i da već imamo dovoljno materijala da oborimo sve tvoje anticrnogorske fejsbuk-komentare.
I još nešto da ti kažem, Srđane, i zapamti, ti si me do ovoga doveo: to što Crnogorke i Crnogorci, reditelji i scenaristi, nisu javno napisali ni slova o tvojim pobjedama na par crnogorskih konkursa za film, iako im nije bilo pravo zbog toga, to je samo zato što imamo obraza i ne prozivamo druge, pa ni kad nas zaboli. Ne znam što je od toga tačno, nisam u toku, ali čuo sam da reditelji i scenaristi pričaju kako si nepravedno dobio najviše para na konkursu Ministarstva kulture Crne Gore, i još nekom crnogorskom konkursu. I ne samo to, kažu da ti je u tome prilično pomogao i bivši ministar Branislav Mićunović, u šta ne vjerujem. Jer kakvog bi smisla imalo da je svoje oštetio ministar koji je crnogorsku kulturu osvježio kao ni jedan njegov prethodnik? Da nas je oštetio čovjek koji je u jednom intervjuu priznao da svoj posao ministra shvata kao misiju, što naravno znači da neki zlonamjerni ljudi tvrde da ti je na štetu drugih pomogao misionar kulture. Nema šanse, jer to nije u moralnom kodu crnogorskog ministra i misionara. A da je nešto od toga istina, sigurno bi neko u kritički uvijek strogoj Crnoj Gori već reagovao. (Ali i ako ti jeste pomogao, budi čovjek pa mu vrati, sad kad se muči u Srbiji). I budi siguran da se niko ne bi zapitao javno kako si dobio te crnogorske pare, da nisi ničim izazvan na Fejsbuku dirao viševjekovni crnogorski film. Pa ti sad viđi.
Na neki način mi je drago što se sve ovo dogodilo, jer ovakve stvari me iznova uvjere u to koliko je Crna Gora moćna nacija, i koliko su njeni ljudi spremni da se bore za čast. I ovakve me situacije po ko zna koji put podsjete što bi nam se dogodilo kad ne bismo glasali za Mila dok god je živ i sposoban da nas vodi. Eto što bi nam se dogodilo. Ovo što se sad događa, samo mnogo gore. Sve ove glasine bile bi istinite, tamo neki Dragojevići dolazili bi nam ovđe da im ministri namještaju pare, i ti novi ministri bili bi užasni Srbi koji bi sve pare dijelili međusobno, pa naši crnogorski filmski bardovi i dive ne bi više imali sredstva za snimanje svojih filmova, a ni prostor za predavanja crnogorskim studentima. Na akademiji bi filmsku režiju predavao tamo neki Vlatko Gilić, a svi bi nam filmovi bili puni umjetničkog iživljavanja i besmislenog nasilja. Neka, hvala. To nećemo dozvoliti, tebi Dragojeviću, a ni tebi Vojnove, budite sigurni, dok god je profesor doktor Vukčević sposoban da uzvikne „Rez“.
Bonus video:
