Posljednjih mjeseci ponovo je u modi omiljena disciplina Crnogoraca “Rusija vs. Amerika”. Pored svakojakih komentara, tekstova, twitova, najinteresantnije su one crnogorske "demokrate" i najglasniji protivnici režima Mila Đukanovića, koji veličaju ruskog superheroja Vladimira Putina. Zamislite, oni veličaju ovog kagebeovca, jahača tigrova i nosioca crnog pojasa, koji je već 15 godina na vlasti u jednoj zemlji, koji zatvara novinare u tamnice, proganja neistomišljenike, proglašava neprijateljima države sve one koji se drznu da dignu glas protiv njegove samovolje (zvuči poznato zar ne?), čak bi voljeli da se jednog dana pretvori u gazdu cijele vaseljene - a reći će vam kako je Đukanović diktator, kako ovđe nema demokratije!? I još se tako žestoko uzbune kad im kažete da je više nego apsurdno podržavati jednog diktatora, a istovremeno biti protiv drugog - priželjkivati Putinovu “KGB demokratiju”, a boriti se protiv Milove “SDB demokratije”.
Ima tu još jedna jako zanimljiva stvar - gotovo svi najglasniji rusofili će vam reći jedno isto: “Zapad je zlo, Rusija je naša majka!”. Ali, gle čuda (!), kad im se ukaže prilika da se školuju ili da rade u inostranstvu, bez razmišljanja biraju Njemačku, Italiju, Francusku, Britaniju, SAD... Gotovo svi do jednoga, protivnici "trulog zapada", ipak biraju London, Berlin, Rim, Milano, Pariz, Čikago, Boston, Njujork... Čim im se ukaže prilika, istog trenutka zaboravljaju na sve blagodeti i demokratiju Moskve, Minska, Astane, Biškeka... Teško ćete naći crnogorskog putinoljuba koji je odbio ponudu da se školuje ili da radi na Zapadu i otišao u Moskvu da ostvari “ruski san”, pored sve te opčinjenosti Istokom. Čast dosljednim izuzecima Dobrilo D profila, oni uvijek biraju Istok - oni su iskreno neuporedivo bliži Kazahstanu nego recimo Francuskoj.
“Između” Istoka i Zapada, posebno kad je riječ o vojnom svrstavanju, imamo i taj koncept neutralnosti. Neki predlažu stalnu neutralnost kao najbolju opciju za Crnu Goru. To je svakako plemenita ideja i lijepo bi bilo kad bi bilo moguće u ovakvim okolnostima, na teritoriji Balkana, (đe još uvijek žive “veliki projekti” nekih naših susjeda - političara i akademika, nažalost) ostvariti tako nešto i sanjati o tome da u Podgorici, na Cetinju ili u Kotoru budu sjedišta najznačajnih međuarodnih organizacija, a da se međunarodne mirovne konferencije održavaju u Beranama i Pljevljima. Bilo bi zaista čarobno da se Putin i Obama svakih pola godine sastaju u neutralnom Perastu, a da Mojkovac postane sjedište BRIKS-a. Zaista, sve to bi bilo više nego dobro, ali postavlja se pitanje - da li je to realna opcija? Da li danas više ijedna država uopšte može biti istinski neutralna, u punom smislu te riječi, nakon prijema u Ujedinjene nacije, imajući u vidu jedno od načela sadržanih u Povelji UN.
Naime, postavimo to ovako: Crna Gora je članica UN. U članu 2 Povelje UN stoji da Organizacija i njeni članovi postupaju u sprovođenju svojih ciljeva (član 1) u saglasnosti sa sljedećim načelima - onda tu pored ostalih, pod tačkom 5 stoji sljedeće: “Svi članovi daju UN svaku pomoć u svakoj akciji koju one preduzimaju u skladu s ovom Poveljom i uzdržavaju se od davanja pomoći svakoj državi protiv koje UN preduzimaju preventivnu ili prinudnu akciju.” E sad, recimo Crna Gora kao neutralna zemlja, pruža svaku pomoć (!) UN (a znamo da je Savjet bezbjednosti taj koji odlučuje, uvijek bude onako kako odluče velike sile) koje preduzimaju prinudnu akciju protiv neke Crnoj Gori prijateljske zemlje - đe je tu neutralnost? Neki će navesti primjer Švajcarske (koja je prije 12 godina postala članica UN) kao najprepoznatljivije zemlje kad je u pitanju neutralnost - pa ta zemlja, pored svega, nije odustala od svoje politike neutralnosti, i dalje u slučaju sukoba između dvije države to smatra klasičnim ratom i ostaje po strani. To je tačno, ali s druge strane (kad UN primjenjuje prinudne mjere), recimo u sukobu na Kosovu, ponašala se potpuno u skladu sa odlukama UN, EU, ali i NATO-a.
Pored navedenog, danas postoje i neke nove prijetnje miru i bezbjednosti koje nemaju klasičnu vojnu dimenziju (terorizam), a tu nema mjesta neutralnom držanju. Konačno, treba napomenuti da u Crnoj Gori i ne postoje organizacije koje se zalažu za ovu ideju. Postoji samo par NVO i par neformalnih grupa, koje se zalažu za "neutralnost" Crne Gore - to vam dođe na isto kao ono kad vam kažu “Ja nijesam ni za koga…”, a u dnevnoj sobi na zidu im visi slika Mila Đukanovića. Doduše, ima među njima poneki iskreni “neutralac” koji i pored svega vjeruje u ovaj koncept.
Ključna stvar, kad je u pitanju pozicioniranje Crne Gore, jeste da naša malena zemlja treba isključivo da gleda svoje interese. Makar bi trebalo tako da bude. U svjetskim procesima, na koje mi realno ne možemo uticati ni 0,1%, treba tražiti uhljebljenje i ono što je najbolje za nas, nezavisno od svega što nam se servira, nezavisno od svih “bratskih i sestrinskih ljubavi”. Ovo su i suviše ozbiljne stvari, od izuzetne važnosti za Crnu Goru, a građani su i dalje jako loše informisani o ovom pitanju. Ali, vjerovatno nekima odgovara da upravo tako i bude. Pitanje pozicioniranja Crne Gore zaslužuje mnogo ozbiljniji pristup od svakodnevnog “guslanja” na temu “Rusija vs. Amerika”.
Na koncu, oni koji kritikuju “truli zapad” i “prokletu” Ameriku (naravno u nekim situacijama potpuno opravdano i to treba reći), moraju shvatiti da je zapadna civilizacija, počevši još od Grčke i Rima pa sve do danas, ono čemu treba da teži Crna Gora, naravno ne umanjujući pri tom vrijednosti kultura istoka i značaj ostvarivanja dobrih i prijateljskih odnosa sa bratskom Rusijom. SAD prvenstveno gledaju svoj interes u svemu, apsolutno na isti način kao što to radi Rusija i druge velike sile, ali ako mislimo da gradimo pravnu državu i da težimo demokratskom društvu, pored skandinavskih zemalja, Amerika je ta na koju treba da se ugledamo - ne nikako današnja, putinovska Rusija, Bjelorusija ili Kazahstan. SAD su danas zemlja sa najvećim stepenom demokratije na planeti. Nije Amerika samo njihova loša, u nekim situacijama posljednjih decenija može se reći čak i agresorska spoljna politika. Amerika je i Abraham Linkoln i Džon Kenedi, Amerika je i Martin Luter King, Amerika je i Čarls Bukovski i “Battle in Seattle” i Noam Čomski. Amerika je i “Rage Against the Machine”. Amerika je i Edvard Snouden!
Bonus video:
