Ovaj tekst nastao je prije dvije godine, ali nije publikovan kako ne bi pravio eventualnu štetu novoj privatizaciji hotela "Zeta" u Danilovgradu.
Hotel "Zeta" u Danilovgradu privatizovan je prije skoro desetak godina, a danas izgleda sablasno. Oni koji znaju i pamte ne mogu da zaborave da je hotel (djelo arhitekte Ilije Šćepanovića) bio centar grada i društvenog života, središte zbivanja, gradska kula i orijentir za stanovnike i namjernike, znak prepoznavanja i odraz duha sredine, kulturno-istorijsko obilježje jednog vremena - epohe, čiji se tragovi, kako se čini, nemilosrdno brišu.
Gledajući danas kako hotel jadno izgleda, zapušten i pust izaziva različite komentare. Neke ne mogu da razumijem, ali slutim kako su smišljeni radi pravdanja postojećeg stanja. E pa zbog njih, da kažem, da hotel nije finansiran iz fantomskih fondova, od strane velikih sila, niti bratskih naroda. Hotel su izgradili isključivo radnici VUP-a (tada ih je bilo oko 700) iz sopstvenih sredstava i kredita koji su otplatili do zadnjeg dinara. Dakle, iz dohotka koji su mogli i da podijele za plate, i iz kredita koji su mogli da koriste za kupovinu stanova i objekata kolektivnog standarda. Jednostavno rečeno, isključivo na teret ličnog i kolektivnog standarda, izgrađen je hotel "Zeta". Da ne bi bilo zabune, plaćen je i plac i komunalije opštini, po cijenama koje su tada važile.
Hotel je bio primjer po uslugama i misiji koju je vršio u ugostiteljstvu, ali i javnom i kulturnom životu grada.
Prije oko dvije godine pojavila se vijest da je hotel kupio novi preduzetnik i da se uskoro očekuje sanacija i rekonstrukcija objekta. kako se stanje ne mijenja, odlučio sam se na ovo obraćanje, sa željom da proizvedem pozitivan efekat. Ovo iz razloga što sam u vrijeme gradnje bio direktor VUP-a i zajedno sa direktorima prije i poslije mog mandata učestvovao u donošenju odluka o izgradnji, a zajedno sa radnicima nosio teret investicija. Otuda interesovanje mnogih, naročito onih koji su bili direktno uključeni u gradnju hotela. Oni imaju moralno pravo da se interesuju i traže punu informaciju o sudbini ovog objekta, koji sigurno nije mogao biti promašena investicija u gradu koji nema drugog hotela.
Nije mi namjera da govorim o privatizacijama, o prodavcima i kupcima ovog i drugih objekata u Danilovgradu. O toj biznis strategiji najbolje bi mogla govoriti pjesma iz susjedstva "Hajde Jano, kuću da prodamo".
Često se sjetim riječi Kinje Batrićevića, uzornog direktora "Crnagoracoopa", najljepše fabrike u Crnoj Gori, koji je znao reći: "Ne možemo naprijed sa onima koji rukavom nos čiste". Izgleda da je danas, nažalost, najviše takvih. Biće interesantno vidjeti kako će brisati noseve kad se rukavi pohabaju od velike upotrebe.
Mene žalosti i sudbina objekata u čije sam stvaranje bio umiješan. Nijesu bile promašene investicije, niti nepotrebni poduhvati, a danas propadaju.
Bonus video:
