Jako nam je smiješan bio doček Vladimira Putina u Beogradu. Ona vojna parada, mornarica s Dunava, bratsko ljubljenje, četnički vojvoda koji nazdravlja pobjedi partizana u Drugom svjetskom ratu, zamuckivanje na ruskom, slavljenje velikog saveznika. I onaj oblak u obliku Putina. Pa srbijanska očaranost velikom silom, pa impresioniranost stotinama tajnih agenata koji prate ruskog lidera, pa zamolba premijera Aleksandra Vučića da mu Putin dozvoli da se obrati građanima na srpskom jeziku, nakon što je Tomo Nikolić totalno krahirao na ruskom. Pa žicanje da Rusija više uvozi srpske Fiate iz kragujevačke tvornice. Pa to likovanje u sjeni velikog zaštitnika kamena lica. Pa taj palanački mentalitet srpske politike. Užasno nam je sve to bilo smiješno.
I dobro da nam je bilo smiješno, jer onda barem znamo kako smo mi izgledali u tuđim očima. Kako je izgledao Franjo Tuđman kada je u siječnju 1996. godine, s počasnim vodom, limenom glazbom, saksofonom za svaki slučaj, s državnim vrhom, ministrima i zastupnicima, kao i sa stotinama “spontano” okupljenih građana s američkim i hrvatskim zastavicama u rukama, dočekao Billa Clintona na Plesu. On u najboljem odijelu, ali bez lente, vagabund Clinton u kožnoj jakni. Tuđmanu je to bila velika vanjskopolitička pobjeda u istoj onoj godini koju je, na tom istom Plesu, okončao slavnim govorom o “zelenim i žutim vragovima i Judinim škudama”. Clintonu je to bila usputna stanica na povratku iz Bosne. Nakon dva sata američki predsjednik je već bio u zraku, a Tuđmanov režim “u sedmom nebu”.
A sjetimo se i kako je to izgledalo u travnju 2008. godine kad je u Zagreb stigao George W. Bush. Gdje ga je sav ozaren dočekao isti onaj Stjepan Mesić koji je odbio pristupiti koaliciji za napad na Irak i kritizirao Busha zbog lažnog povoda za napad na suverenu državu. Gdje ga je slavodobitno dočekao Ivo Sanader i na Markovu trgu, pred stotinama razdraganih građana koji su se tjednima trgali za karte, mahao Bushovom rukom kao da je njegova. Gdje je za Busha na Pantovčaku organizirana gotovo pa svadbena večera, na kojoj se prezentiralo svo intelektualno, sportsko, muzičko blago Hrvatske (plus Nadan Vidošević) i na kojoj je Bush govorio o “maloj zemlji velika srca i jake košarkaške momčadi”. One od prije 16 godina. I gdje je cijela javnost danima očarano promatrala tu paradu američke moći i palanačkog kiča, upijala podatke o tome koliko je velik Bushov avion, koliki mu apartman, koliko čuvara ima i što jede za večeru, i u čudu gledala kako pred našim očima paradira, namiguje, gestikulira, maše i kliberi se najmoćniji političar na svijetu. Nismo, doduše, imali oblak u obliku Busha, ali eto, nitko nije savršen.
No, zato smo - kad je već riječ o vojnim paradama - i mi imali jednu s veeeeelikom neupotrebljivom raketom i predsjednikom u maršalskoj odori. Najlakše se, dakle, smijati drugima, samo kako se ne bismo morali smijati sami sebi. Srbiji je Putin ono što je Tuđmanu bio Clinton, a Ivi Sanaderu mlađi Bush. I što bi Milanoviću i Josipoviću vjerojatno bio Obama, samo kad bi ga uspjeli dovabiti u Hrvatsku. On nije samo veliki zaštitnik, već i potvrda međunarodnog statusa zemlje koja nikako da se iskobelja iz svojih trauma i otarasi svojih demona. Međutim, ono čemu se zapravo smijemo jest podanički mentalitet političkih elita koje se zapravo malo razlikuju s obje strane Dunava. Mentalitet koji službene posjete najvećih državnika prezentira kao vlastiti trijumf, trijumf u očima građana i birača, te kao direktnu potvrdu svoje politike. Na površinu isplivaju sve nacionalne frustracije i kompleksi, a učvršćuju se mitovi i legende.
Tuđman je primio Clintona kao saveznika u Daytonskom sporazumu, da bi nakon toga Hrvatska zapela u četiri najmračnije godine za demokraciju, slobodu medija i govora, u godine zataškavanja ratnih zločina, špijuniranja oporbenih političara i neovisnih novinara, zloupotrebe represivnog aparata, denunciranje unutarnjih i vanjskih neprijatelja, opći ekonomski i politički slom. Sanader je primio Busha kao svog velikog međunarodnog prijatelja koji blagoslovi njegov već drugi mandat na vlasti, i to upravo u godini u kojoj je krenuo slom, u godini prije Sanaderova bijega nakon čega se počelo odmatati klupko sveopće truleži njegove vlasti. Od vrha Vlade i vladajuće stranke, preko pljačke državnih tvrtki, zloupotrebe pravosudnog aparata do gospodarenja medijima. Kako se vidi, svaki taj posjet imao je u svojoj komičnosti i jedan neminovno tragičan karakter. Možda je onda i dobro što Obama nije došao. Ne bismo to više mogli podnijeti. Zato bi bilo korisno da, prije nego što se krenemo smijemo drugima, pokušamo najprije smijati se sami sebi. Bilo bi to sigurno puno blagotvornije za zdravlje nacije.
(24 sata)
Bonus video:
