Imala sam u gimnaziji nevjerovatno rječitog profesora istorije. Prenosio nam je važne događaje sa toliko detalja i osjećanja, kao da je u njima lično učestvovao. Sve likove iz bitaka oživio bi u učionici, samo što nijesu hodali pored nas.
Posebno je bio uvjerljiv u slučaju rata. O kojoj god zemlji da se radilo, uvijek je koristio iste riječi... Počelo je zveckanje oružja na granici toj i toj... Do kraja časa to bi zveckanje bilo pomenuto bar 20 puta. U međuvremenu, profesor je podizao i spuštao tenzije u učionici, u skladu sa situacijom na bojnom polju.
***
Ne pamtim kakav su utisak na ostale iz generacije ostavljala predavanja ostarjelog profesora, ali ja sam bila toliko opčinjena pričom da se rata uopšte nijesam bojala. Valjda zbog načina na koji je govorio, meni je sve to ličilo na Tolstojeve opise.
Zveči oružje ali se nigdje ne osjeća krv. U sjećanju ostaju samo herojska djela glavnih junaka, o čijim ljubavima čitamo odmah poslije bitke. Kasnije se pomire i države i ljudi, a život se nastavi kao da se ništa nije dogodilo... Do sljedećeg rata.
***
Prošle su decenije, užasavam se i samog pomena te riječi. Iako sa ratom nemam nikakvo direktno lično iskustvo, a zvuk metka još od rane mladosti nijesam čula osim na svadbama. I Badnjim danima iz devedesetih, kad je njihovo zujanje najavljivalo slobodu.
Koja nikad nije stigla.
***
Prvi put ozbiljno sam se prepala rata na početku novinarske karijere. Tog proljeća 1981. stekla sam otpor, koji se graniči sa mržnjom, ne samo prema vojsci, nego i svakoj vrsti uniforme, od policijske do pilotske. Bilo je to vrijeme masovnih demonstracija na Kosovu.
Povod je bila očajna hrana u studentskoj menzi. Uzroci, naravno, mnogo dublji. Albanci na Kosovu, nezadovoljni statusom u SFRJ, tražili su da budu konstitutivni narod i da dobiju republiku.
***
Da se ne lažemo, potcjenjivanja pripadnika te nacije nije bilo ništa manje nego danas. A ni mržnje, samo se sad zbog napretka medijskih tehnologija ona bolje vidi.
Domaći mediji, a tada su postojali samo državni, tj. republički i pokrajinski, javljali su da je nekoliko studenata prevrnulo stolove iz obijesti. Pisalo se čak i o nekim biftecima i šniclama, sa obaveznim desertom na kraju.
Tipično za sluge svih neodgovornih vlasti, važno je bilo minimizirati problem, a ne riješiti ga. Zato su domaći izvori informisanja fokusirali izvještavanje na priču o mesnatoj supi i probirljivim studentima.
***
Rojters je, međutim, cijelom svijetu brzo pokazao transparente “Trepča radi, Beograd se gradi”, “Kosovo republika”... Mase su izašle na ulice Prištine. Svi, osim nas u SFRJ, saznali su uzroke nezadovoljstva Albanaca i njihove zahtjeve...
Zaustavite Rojters! - kliknuo je u slušalicu lider kosovske pokrajine Džavid Nimani. Računajući valjda da će uklanjanjem posljedice nestati i uzrok. A uzrok je, naravno, bila plitka pamet vrha velike Jugoslavije i većine njenih malih republika. Potpuno pogubljen godinu poslije Titove smrti, režim nije ni pokušao da razgovara. Uveo je vanredno stanje, poslao u Prištinu dobro naoružanu vojsku i izveo tenkove na ulice.
***
E, tada sam se istinski prepala rata. Kao da sam o albanskom pitanju znala više nego jugoslovenski vrh. I o međunacionalnoj mržnji, iako sam dijete bratstva i jedinstva. A možda i jesam bila avizanija od vlasti, tek što sam diplomirala etnogenezu balkanskih naroda.
Bojala sam se i zbog Rojtersovih fotografija koje mi je poslala drugarica iz Beograda. Jedina dobra posljedica tog užasa u Prištini jeste to što je nju zauvijek izliječio od nacionalizma. A bila je, do tada, baš žestoka...
***
Čuvala sam dugo ta njena pisma u kojima mi je prepričavala utiske druga vojnika koji je bio poslat na Kosovo. Kakvih devet ubijenih, a toliko je vlast tada pominjala, na kraju je ispalo 20 puta više.
Mnogo godina kasnije sama vojska je priznala da su ubijena 183 Albanca, od tog 16-oro djece. Ranjeno ih je 616, od toga 49-oro djece. Hiljade albanskih demonstranata završile su u zatvoru i pred sudom.
Tražeći ove podatke, našla sam još jedan jednako tragičan. Između 1981. i 1990, kad se dogodila nova pobuna, u vojsci su tokom služenja redovnog roka ubijena 63 albanska regruta.
***
O tome što se zbivalo, ne samo na Kosovu nego i u cijeloj SFRJ, prije i poslije devedesetih znamo uglavnom sve. To što polovina stanovnika bivše zajedničke domovine neće da vjeruje u istinu, ne može promijeniti činjenice.
Sa tom istinom problema nemam, ali ima moja domovina, tj. njena većina. Kad god se vratim ovim predratnim i ratnim sjećanjima, svima oko mene postane dosadno. I čitaocima, sve češće.
Bilo pa prošlo, ne bi oni da se vraćamo na to. Ne da ni vlast, zato ovako dugo opstaje. Iako prošlost nije prošla sve dok se ne utvrdi istina o njoj. I to samo jedna. Do tada, može samo da nam se ponavlja...
P.S. Nije baš da se zvecka oružjem na obližnjim granicama, kako je nekad govorio moj profesor istorije, ali ovaj polet modernih kartografa najavljuje nešto jednako loše. Etničko čišćenje. Koliko god ga Vučić i Tači od milošte zvali dogovorom, ono će ipak uvijek biti zločin. Težak, pretežak, čak i ako prođe bez krvi.
Bonus video:
