Nakon što je militantna Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) zauzela sjeverozapadne provincije Iraka - možda i više - problematična istorija države je otvorila jezivo novo poglavlje. Za samo nekoliko dana, borci ISIL-a su zauzeli provincije Anbar, Nineva i Salahadin - što je pobjeda koja svjedoči o nepostojećem autoritetu centralne vlade u oblastima sa sunitskom većinom. A imajući u vidu džihadističku ideologiju ISIL-a, ograničen je obim „sunitskog dosega“ - što je trebalo da bude lijek za sve boljke iračke sektaške političke kulture.
ISIL nije grupa koja je prijemčiva za dijalog. Njeno rukovodstvo se drži stava, izraženog u mnogim djelovima arapskog sunitskog svijeta, da su šiitski muslimani izdajnici islama i najgori od najgorih (zajedno sa Izraelom i SAD). To znači da je SAD-u potreban i vojni odgovor ISIL-u i politički odgovor koji ide izvan Iraka. Ono što je najviše od svega potrebno je regionalni pristup sve pogubnijem sunitsko-šiitskom rivalstvu.
Prvobitni grijeh okupacije Iraka na čelu sa SAD prije 11 godina bila je takozvana „debaatifikacija“ - čistka svih ljudi povezanih sa strankom Baat Sadama Huseina. Ta odluka je donesena u godini nakon invazije 2003, kada je Irak bio podružnica SAD; irački zvaničnici, kako šiiti tako i suniti, gotovo da nisu imali nikakve veze sa tim.
Često se kaže da je Iraku potreban Nelson Mendela; isto se moglo reći za tadašnje američke kreatore politike. U ideološki nabijenim političkim krugovima SAD tog vremena, debaatifikacija je doživljavana kao odlučujući potez za uništavanje jedne jezive ideologije. Upoređivana je sa denacifikacijom Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.
Međutim, debaatifikacija je okončana targetiranjem svakoga ko je ikad imao ikakve veze sa baatizmom, daleko od onoga što su okupatorske armije pokušale u Njemačkoj. Imajući u vidu klijentelistički sistem koji je Sadam stvorio, takvih ljudi je bilo i među direktorima osnovnih škola. Iako su se neki šiiti, posebno sekularisti, pridružili partiji Baat da bi preživjeli u Sadamovom sistemu, baatizam je bio naširoko i ispravno shvaćen kao neka vrsta smokvinog lista za vladavinu sunitske manjine.
Tako je sveukupni efekat programa debaatifikacije bio da se marginaliziju suniti. A sunitski odgovor na debaatifikaciju je postao de fakto podrška islamistima.
To je ono gdje se danas nalazimo. Iračke političke stranke su generalno sektaške organizacije. Šiiti glasaju za šiitske kandidate a suniti za sunitske. Postoje izuzeci, naravno. Nakon aprilskih opštih izbora, nije svaki šiit bio oduševljen što je premijer Nuri al Maliki dobio još jedan mandat; ali nisu bili spremni da glasaju za sunitske stranke da bi to spriječili.
Američki predsjednik Barak Obama je u pravu kada kaže da je bilo kakvoj vojnoj akciji potrebna politička dopuna. Dobar početak bi vjerovatno bilo Malikijevo obećanje da neće predvoditi vladu u okviru njegovog trećeg mandata. Maliki je postao ličnost koja izaziva najviše podjela u iračkoj politici, i teško je zamisliti da će zemlja ostvariti ikakav napredak sa njim na čelu.
Međutim, potreban je daleko udruženiji napor da se arapski susjedi Iraka ubijede da prihvate Irak kojim vladaju šiiti. Među arapskim stanovništvom Iraka (ne računajući Kurde, koji čine otprilike 20 odsto populacije), šiiti brojno nadmašuju sunite sa tri naprema jedan. U državi gdje je politički identitet - makar za sada - vezan za sektaški identitet, vladavina većine stoga znači šiitsku vladavinu.
Ipak, ostatku svijeta sunitskih Arapa je teško da prihvati tu demografsku činjenicu. Mnoge države - na primjer, Saudijska Arabija - imaju nemirne šiitske manjine a Bahrein nemirnu šiitsku većinu.
Međutim, sve sunite bi trebalo da zabrine ekstremizam koji predstavlja ISIL. Iako je kampanja bombaških napada i atentata koju sprovode sunitski islamisti u Iraku uperena uglavnom protiv šiita, mete mnogih takvih napada su suniti osumnjičeni da podržavaju vladu. A velika količina oružja i druge pomoći koju su obezbijedile Saudijska Arabija i zalivske države da bi podržale sunitsku pobunu u Siriji, sada je u rukama ekstremista. Ispostavlja se da je umjerene sirijske pobunjenike mnogo teže naoružati nego što se mislilo.
Ono što se danas dešava u Iraku je dio šireg obrasca sektaškog nasilja širom regiona. Bilo da je izazvano invazijom na čelu sa SAD prije 11 godina ili često pogrešno shvaćenim Arapskim proljećem, sektaštvo je itekako živo, a u slučaju ISIL, udruženo sa onom vrstom terorizma kojoj se SAD tako čvrsto suprotstavljaju od 11. septembra 2001. Americi i Zapadu je potrebna politika koja će se direktno baviti sektaškom borbom - ne samo u Iraku nego u čitavom regionu.
Bonus video:
