Jun je vrijeme za konačan izbor studija i vječito pitanje: da li birati ono što volimo ili ono što nam obećava siguran posao. Odgovor bi možda bio lakši kada bi pitanje bilo smisleno, a ono to nije. U Crnoj Gori, naime, nije moguće studirati ono što nam obezbjeđuje siguran posao. Sigurnih poslova mahom ima za uslužne djelatnosti, konobare, građevinske radnike, zanatlije… No, slično je i drugdje u svijetu. Teoretičar obrazovanja Majkl Epl upozorava da su zanimanja za koja će u Americi biti najviše novih radnih mjesta: „prodavačica/prodavac, radnik za kasom, kancelarijski službenik, vozač kamiona, konobarica/konobar, medicinska sestra/tehničar, radnik na pripremanju hrane i domar“, a svi ti poslovi ne zahtijevaju visoko obrazovanje.
Mi smo u Crnoj Gori ipak našli „formulu“ kojom se suprotstavljamo ovim kretanjima. Mahom uvozimo radnu snagu za pomenute poslove, dok u isto vrijeme svi naši đaci kreću ka studijama. Posao će (preko veze) naći u opštinskim i državnoj administraciji, koje narastaju do hroničnog nedostatka stolica i kancelarijskog prostora za zaposlene. Kao rezultat svega, ovih dana su primorski mega-marketi i restorani puni diplomiranih ekonomista, pravnika i profesora, koji rade na poslovima za koje je bila dovoljna i osnovna škola.
Problem je nastao kada je visokoškolsko obrazovanje postalo roba i potom u hiperprodukciji izgubilo svaku vrijednost, kad su studije prestale da budu izazov duhu i umu, kada je diploma postala važnija od znanja, a profesionalizam zamijenile veze. I kao što u svim komedijama strada tvrdica koji je zaboravio da novac služi životu, a ne život novcu, obrazovni „mehanizam“ je počeo da se okreće uprazno.
Korijeni ovog problema, međutim, sežu dublje i ne mogu se omeđiti granicama jedne zemlje. Kraj vijeka je zato i donio brojne reforme obrazovanja širom svijeta, a početak novog milenijuma lagano pomjera traganja u pravcu izgubljene humanističke, egalitarne i etičke dimenzije škole.
Kada je započinjala reforma obrazovanja u Crnoj Gori, još uvijek se moglo spavati na starim lovorikama. Teško se probijala svijest o tome u šta se naše obrazovanje počelo pretvarati nakon raspada zajedničke države, sunovrata vrijednosti i sve jačih sila globalizacije. Tada se na jednom testiranju znanja osnovaca iz maternjeg jezika i književnosti pokazalo da nema ni jedne petice ni četvorke, a da bi više od polovine đaka dobilo jedinicu. Sjećam se da moje ogorčenje nje imalo granica. E, da mi je znati ko je postavljao pitanja i koliko su ona primjerena uzrastu, rekoh, osipajući drvlje i kamenje po ispitivačima i naročito po stranim ekspertima. Istina, bilo mi je malo čudno što me kolege vuku za rukav i nešto mi dobacuju, a onda su mi doturili primjerak testa. Zadatak je bio da se pročita priloženi tekst i da se odgovori na pitanja koja će pokazati da su đaci razumjeli to šta su pročitali. Nisu se tražile ni definicije niti znanja o književnim djelima. Ništa lakše, pomislih, i očito ništa teže.
Tada sam se prvi put zaista suočila sa činjenicom da su naši đaci počeli da gube bitku sa tekstom i razumijevanjem pročitanog. Već narednog septembra sam ponovila test u tri prva razreda gimnazije. Ključnu informaciju iz kratkog novinskog članka o Bilu Gejtsu je razumio samo jedan od gotovo stotinak učenika.
Više od deset godina nakon reforme, stanje se ipak nije popravilo. „Bitka za lektiru“ je sve teža i neizvjesnija, prevare sve vještije i bezočnije. Situaciju spasava jedino humor kad vam kažu da se konj Marka Kraljevića zvao Šaran, a sin Ane Kerenjine Ser Joža, ili kad razumijevanje nekog teksta počiva na uvjerenju da je Gutenberg vrsta sladoleda, a kosmopolita ime hotela. (Trudite se samo da ne mislite na to da će ti isti đaci lako doći do diploma i doktorata raznih „Mića sa Megatrenda“, a onda spremno uskočiti u stolicu savjetnika za neku ključnu oblast u državi.)
Sve ovo je razvijeni svijet, dakako, iskusio prije nas. Otuda i PISA testiranje i bitka za osnovne vještine. Strahovito ubrzanje i sve moguće „proteze“ kojima se razapinjemo po informatičkoj mreži, najzad su doprinijeli tome da se ide samo „po površini“, da se ne razmišlja i kritički misli. Zato smo postali podložniji manipulaciji, a u sumanutoj trci je nestao ideal obrazovanja koje bi trebalo, iako iziskuje napor, da u isto vrijeme pruža uživanje u spoznaji.
Ipak, prvi korak ka promjeni se može napraviti tek kada se na PISA testiranjima pokaže dobar rezultat u funkcionalnoj pismenosti, matematičkim i naučnim vještinama, a osnova svega su čitanje i razumijevanje pročitanog. Naredni korak je vraćanje školi već dobrano izgubljene etičke i humanističke dimenzije. Prvi ešalon u toj borbi su roditelji, oni koji su u međuvremenu zaboravili da „podmetnu“ djeci knjige, da im čitaju bajke, da ih djeca vide kako sami čitaju, da knjige ne pretesterišu za potrebe dizajna i da policu sa takvim knjigama ne stave kod ulaza u toalet.
Ali, društvena situacija nije ni malo zavidna, pa roditelji mnoge djece to nisu u mogućnosti da urade. Zato je sljedeći korak borba za što bolje vrtiće i škole, koji treba da obezbijede jednakost pristupa „plemstvu duha“, jedinom koje se ne može naslijediti, već se stiče ličnim podvižništvom, bez veza i protekcije. Zato je reforma škole priča koja nema kraja.
A kad se sve zbroji i oduzme, pred onim čuvenim pitanjem šta studirati, možda bi se ipak trebalo opredijeliti osluškujući ljubav. Jer, ionako je sve neizvjesno, ali ako na putu kojim hodimo ima barem malo zanosa, možda nam on jednom da snagu i oslonac da nađemo rješenje.
Bonus video:
