Jedan odgovor Vesne Pusić preznojio je brojne zvaničnike koji su usijali telefonske linije sa obje strane Prevlake. Portparoli se nađoše na mukama, vele da je i ministarki bilo jako neprijatno, jer su se, kažu, zli mediji usudili da prenesu njene riječi i još, gle bezobrazluka, baš to izdvoje i u naslov stave. Da je naslov bio protokolarna informacija u duhu novinarstva koji se njeguje u Minsku i Taškentu, ne bi iz Zagreba stigao demanti - koji ništa ne demantuje.
Razumljiva je ta politička igra, ponašanje predvidivo, moralo se nekako iskupiti za probijanje usiljenje diplomatske kurtoazije, domaćin se naljutio jer mu je rečena istina i ono što svi znaju. I dok se Indeks sprdao sa svojom ministarkom, bitno je što su se domaći mediji utrkivali da smanje količinu maramica potrebnih da se izglancaju preznojena čela hrvatske delegacije i njenih domaćina. Nije bitna Vesna Pusić, bitan je odnos prema moćnima.
Bitno je što je Cafe del Montenegro objavio demanti ilustrujući ga naslovnicom portala Vijesti, što bi u nekreativnom univerzumu imalo smisla da isti portal nije objavio potpuno istu informaciju! A da šizofrenija bude veća, informaciju su oba portala prenijela sa agencije.
U „demantiju“ je u legendi istaknuto: naslov na portalu Vijesti. Dakle, problem je bio naslov. To je ona novinarska škola: ako je neki moćnik ukrao nešto, onda bi naslov trebalo da glasi: 'Ministar nelegalno preuzeo'..., kako dotičnog ne bi sopstveni čin uvrijedio.
„Novinarstvo je ono što neko ne želi da bude objavljeno, sve ostalo su odnosi sa javnošću“, napisao je Orson Vels.
Izgovor za ovakvo beskičmeno izvještavanje bi mogao da bude da je poštovano pravilo obje strane. Ima smisla, Vesna Pusić koja se izlanula i Vesna Pusić koja se pokajala. Pa da čitaoci procijene koja je Vesna u pravu. No, ne završava se novinarski posao na tome, jer možda jedna strana laže, a dužnost novinara je da to utvrdi. Oni koji su objavili demanti nisu dali čitaocima na uvid lako dostupni YouTube video, na kom se vidi šta Pusić govori.
Nije dužan CdM zbog Vijesti da pojasni o čemu se radi, već zbog svojih čitalaca koji nemaju potpunu informaciju. Problem je što je aminovan sistem koji je DPS ustanovio: nije bitno ono što se čuje, to nije tačno ako kažemo da nije tačno. Tako je Slavko Mandić, primorski medijski ambasador DPS-a, kombinacijom argumenata Časlava Vešovića i YouTube hita „Propaganda“ utvrdio da je „tabloid Vijesti“ prenio laž citirajući Pusić. I dok „novinar“ utvrđuje da je nezgodno pitanje propust organizacije, poslanik Andrija Popović se, očigledno gonjen krivicom zbog mokrih čela svojih koalicionih partnera, slaže sa tim. Djelatnik i čuvar slobodne misli.
Demanti nije demanti ako ga samo tako nazovete, a ne negira iznesene informacije. Taj institut reagovanja u Crnoj Gori je poprimio velike razmjere, pa je jednom došao čovjek i rekao: Hoću da demantujem tekst. Kada je upitan šta nije tačno u tekstu, rekao je: Sve je tačno, ali ja nisam htio da to bude objavljeno i zato hoću da demantujem. Moćni nikad neće da bude objavljeno nešto što im škodi, ali je dužnost medija da kidiše na moćne koji zloupotrebljavaju moć. „Dobro novinarstvo je samo po sebi kontroverzno“, kazao je Džulijan Asanž.
Nije u novinarstvu objektivnost dati svima isti prostor, ukoliko činjenice nesumnjivo govore u korist jedne strane. Činjenice moraju da diktiraju ton informacije. Objektivnost znači da ćete se nekome i zamjeriti. Nezavisnost ne znači biti fin prema moćniku, nezavisnost znači biti objektivan i tačan - bez obzira na sve. Objektivnost nije uzeti propagandni materijal i činjenice i predstaviti ih kao da imaju istu vrijednost.
Dešava se, i uvijek će se dešavati, da i najbolji i najtemeljniji mediji objave pogrešne informacije, da izvori slažu, da se informacije spinuju, uvijek će biti tendencioznih tekstova, uvijek će biti senzacija. Nikada neće biti novinara i urednika koji ne lažu, ali to su problemi koji su lako rješivi jer su pojedinačni i lako je utvrditi odakle potiču.
Sistemski problem je kada novinari štite moćnike, a građane ostavljaju nezaštićene. Građanima je put do slobode popločan onim što moćni ne žele da ti građani znaju. I ako novinari ne otkrivaju one koji moć zlouporebljavaju, onda nam ne treba Vučić da nas cenzuriše, sami smo to završili.
Ne može se sa svakim biti dobar, taj novinarski princip su izumjele ulizice i poltroni koji ostavljaju prostor kako bi mogli da se uvale u neku savjetničku stolicu. Taj princip se mogao vidjeti tokom dana lokalnih izbora, kada su svi portali objavljivali samo DPS saopštenja, a nijednu primjedbu opozicije tokom čitavog izbornog dana.
Metodološki je grešno novinarski taksativno nabrajati navode oko afere „Telekom“ i postaviti naslov: „Da li je ili nije bilo korupcije u Telekomu?“, a da pritom u tekstu nema nikakve analize, već su samo hronološki poređani i vrijednosno neodvojeni navodi koji su temeljeni na istražnim dokumentima i propagandna saopštenja. Ne pita medij građane, već pita moćne, kako bi građanima rekao.
Ne rješava medij polarizujuća pitanja tako što će zastupnicima različitih stavova dati isti medijski prostor da bi ispunili svoje skribomanske porive, bez ikakve uredničke intervencije kojom bi se ti „argumenti“ uporedili. To je najbolji način da se afirmišu postojeće pozicije moći i održi status quo. Ne može medij da objavljuje govor mržnje i pozive na nasilje, pozivajući se na medijski pluralizam i objavljivanje različitih mišljenja. Taj prostor za govor mržnje je ekskluziva, nažalost, za lokalne vjerske poglavare čija je verziranost u toj kategoriji legendarna.
Ne može medij da omogućava prostor za manipulaciju saopštenjima stranaka i organizacija, tako što će ih puštati integralno i ignorisati kontekst kojim se priroda tih informacija mora objasniti građanima. Takav pristup novinarstvu je doveo do toga da DPS bez ikakvih posljedica plasira priču o „krvavom piru“ u Beranama u izbornoj noći, mjesec dana kasnije, a da to prvobitno nijedan medij to nije zabilježio i da se, po svemu sudeći, samo radi o manipulaciji.
To nije objektivno, to nije korektno, to nije novinarstvo. Objektivnost i nezavisnost znači nazivati stvari pravim imenom. Onaj ko ne govori istinu je lažov, a onaj koji krade je lopov. Pa nek' se vrijeđa onaj koga vrijeđaju činjenice. Forma je prolazna, ulizičarska klasa je vječna.
Bonus video:
