Skrivanje

Ponekad se najluđe stvari skrivaju tamo gdje ih se najmanje vidi - u onom “podrazumijevajućem” pseudo-pametovanju koje se neprimijetno uvlači u mnoge glave, staneći se tamo kao jedna od mogućih verzija one banalnosti zla o kojoj je pisala velika filozofesa.

Da nije tako ne bi bila moguća situacija u kojoj se sa visokih adresa afirmiše laž nasuprot istini, i “skrivanje” nasuprot “otkrivanju”. Krajnje konsekvence ovakve situacije su - paklene. Ali, toga obično postanemo svjesni naknadno. A naknadna pamet je slična njenom odsustvu.

Dakle, postoji li situacija u kojoj je moralno (“ljudski”) nešto sakriti, odnosno, ne reći istinu? Koji mogu biti razlozi za takvo što. Evropa i evropska kultura rođene su onoga časa kada je Aristotel kazao da mu je drag Platon, ali da mu je istina - draža. Njegov učitelj i najveći helenski mislilac nije mogao pretegnuti nad idejom govorenja istine.

I, inače, ovo je veliko doba skrivanja u Crnoj Gori - svi se skrivaju iza nečega, obično kakvih velikih riječi, sumnjivih zanosa, jeftinih podvala... Vujanović se skriva iza ambasadora na nerezidentnoj osnovi, policija skriva švercovane cigarete, krimosi se skrivaju u sjedištu vladajuće partije, pisci se skrivaju iza političkih frustracija lokalnih političara i njihovog Velikog Gazde...

U polemici oko italijanskih ordena - eto, ovo će podržati mit da se Crnogorci najprije posvađaju oko medalja - čuli smo i jednu vrlo zanimljivu opasku. Mladi gradonačelnik Cetinja, gospodin Bogdanović, zamjera Lekiću na njegovom obraćanju državi koja je odlikovala Bogdanovića. (Uzgred - odista jeste pomalo neobično da država Italija odlikuje čovjeka koji, ne tako davno, nije dozvolio promociju Istorije Italije u reprezentativnom cetinjskom prostoru.) Pa, kaže, između ostalog, odlikovani gradonačelnik: “da svome treba pomoći i podržati ga, a ne mrzovoljno i ljubomorno u poznim godinama tužiti svoju zemlju”. Onda, ključni uvid - "Da čak i znaju nešto, ljudski bi to bilo sakriti a ne da pišu drugim državama.”

Ovo je krajnje zanimljiv stav. Dakle, Bogdanović nalazi da bi “ljudski” (čitaj - moralno, pravedno) bilo sakriti “čak i da znaju nešto”. Zašto, pobogu? Koji to Platon smije biti draži od istine? Koji je smisao toga što bi se “sakrilo”? Tada “sakriveno” ne postoji? Možda je riječ o nekom magijskom djelovanju na stvarnost. Sakriješ danas, sakriješ sjutra, i svi zaborave da je nešto sakriveno?

Ovakva svijest u krajnjem rezultira apoteozom nekažnjivosti i bezakonja. Jer, uvijek postoje “ljudski” razlozi da se nešto sakrije. Kriminalci su u stvari “korektni momci”, pa je “ljudski” ne reći istinu - da su kriminalci. U Crnoj Gori pod ovakvom vlašću, mnogo toga ne valja, ali je “ljudski” to ne vidjeti, jer ova vlast nam je donijela nezavisnost, Gazda jeste ponekad primitivan i arogantan, ali, “ljudski” je to ne primijetiti, jer, “ni njemu nije lako, sam je protiv svih, a mnogi mu o glavi rade”... Ovakvu intonaciju u gledanju na stvarnost, što je najtragičnije, daju tzv. intelektualci - poslušnici, veliki borci za “ljudskost” koja znači samo i jedino “obmanjivanje”.

I kotorski oriđinali htjeli bi nešto da sakriju. Nije važno što je ministarka koju brane rekla to što je rekla, ali, bilo joj je neprijatno, pa je to za inferiornu crnogorsku svijest dovoljan razlog da - ne vidiš istinu.

Ovih dana u Srbiji aktuelna je priča o doktoratu ministra policije. Mladi stručnjaci nisu smatrali da išta treba “sakriti” - plagijat je plagijat.

I to treba reći, koliko god kome bilo neprijatno. A zamislite da u Crnoj Gori, zemlji “ljudskosti” i skrivanja neko krene da pregleda sve silne doktorate iz posljednjih godina, čega bi se tu sve pronašlo.

Ali, “ljudski” je - ćutati, kako vidjesmo.